O ROMANU "RUPA" IVANE BODROŽIĆ

Supermassive black hole

ritn by: Bojan Glavašević | 08.04.2016.
O ROMANU "RUPA" IVANE BODROŽIĆ: Supermassive black hole
Pretpostavka narativa ide otprilike ovako: novinarka iz Zagreba odlazi u svoj, u romanu neimenovani, rodni grad kako bi napisala priču o nedavnom skandalu koji je potresao tu zajednicu - jedna nastavnica iz lokalne srednje škole imala je ljubavnu vezu s jednim od učenika. Ona i njezin mladi ljubavnik zajedno ubiju njezinog muža, inače branitelja, nakon što on otkrije njihovu vezu. S glavnim narativom isprepleten je čitav niz pripovjednih niti koje pletu mrežu relacija i kauzalnosti između skoro svih likova i događaja. Ishodišna točka u kojoj zapravo nastaje univerzum romana, točka koju on ujedno dijeli sa stvarnošću, ratni je zločin na Ovčari, rupa koja je referencirana u naslovu romana.

Ivana Bodrožić napisala je novi roman, znakovita imena „Rupa“. Promocija knjige dogodila se, slučajno (ukoliko, dragi čitatelji, vjerujete da slučajnosti uistinu postoje), na isti dan kad i veliki prosvjed protiv cenzure „Za satiru - spremni“; odnosno, na prvi april ili prvi travanj, ne sjećam se više. Na promociji (koja je bila u zagrebačkom VIP klubu) govorili su, nimalo slučajno, Mirjana Rakić, Drago Hedl, Petra Ljevak, Goran Gavranović i, dakako, sama autorica.

Knjiga, čija poglavlja nose imena po pjesmama Ekaterine Velike, i prije promocije je izazvala poprilično burne reakcije kod dijela publike/javnosti, djelomično zbog činjenice da je dio likova i događaja u univerzumu romana ima prepoznatljive veze s likovima i događajima u stvarnosti (drugim riječima: dio likova i događaja inspiriran je stvarnim ljudima i stvarnim događajima), a djelomično - i sada vas molim da mi ne zamjerite vulgarnost - jer je fabula romana do te mjere sjebana da burnu reakciju ne izaziva jedino kod nekoga tko je uistinu mrtav iznutra.

Dozvolite mi da objasnim. „Rupa“ je, strogo žanrovski gledano, prije svega krimić. Na ovome mjestu ne bih duboko ulazio u, inače vrlo zanimljivu, temu semioloških dodirnih točaka univerzuma „Rupe“ i univerzuma koje gradi Pavao Pavličić u svojim djelima, osim da kažem kako mi je bilo iznimno interesantno primijetiti kako one postoje. Namjerno ili slučajno? Odgovor na to pitanje ostavljam drugima.

No, pretpostavka narativa ide otprilike ovako: novinarka iz Zagreba odlazi u svoj, u romanu neimenovani, rodni grad kako bi napisala priču o nedavnom skandalu koji je potresao tu zajednicu - jedna nastavnica iz lokalne srednje škole imala je ljubavnu vezu s jednim od učenika. Ona i njezin mladi ljubavnik zajedno ubiju njezinog muža, inače branitelja, nakon što on otkrije njihovu vezu. S glavnim narativom isprepleten je čitav niz pripovjednih niti koje pletu mrežu relacija i kauzalnosti između skoro svih likova i događaja. Ishodišna točka u kojoj zapravo nastaje univerzum romana, točka koju on  ujedno dijeli sa stvarnošću, ratni je zločin na Ovčari, rupa koja je referencirana u naslovu romana.

Pročitavši knjigu do kraja, imao sam osjećaj vrlo sličan onome koji me uhvatio kad sam pogledao Frljićeve „Bakhe“. Prva sličnost „Rupe“ s „Bakhama“ (ovdje mislim na izvorni tekst) leži u činjenici da je „Rupa“ po svojoj narativnoj strukturi zapravo klasična grčka tragedija: naime, likovi u Bodrožićkinom romanu su do te mjere predestinirani i uvjetovani ratom - a rupa na Ovčari je njegova kvintesencija - i njegovim posljedicama, da je veoma upitno koliki bi postotak njihovih identiteta uopće ostao kada bismo odstranili sve one elemente povezane s njime. Zbog toga motivacija likova, njihova djela, riječi i stavovi u konačnici i mogu postojati isključivo unutar sustava koji ih je stvorio. Kada ih se, unutar romana, na nekoliko mjesta propituje kroz leću nekog drugog sustava, događaji i likovi djeluju nestvarno i bajkovito. Ovoj uvjetovanosti ratom vratit ćemo se još jednom malo kasnije.

Druga dodirna točka s „Bakhama“ (ovaj put mislim baš na Frljićevu interpretaciju) leži u činjenici da je „Rupa“ svojevrsno naličje onoga što je Frljić oslikao u svojoj predstavi. A oslikao je nešto što možemo nazvati „eros rata“. Oslikao je, i to vrlo efektno, služeći se metaforom bakhantskog, dionizijskog zanosa, onu obnevidjelost i gubitak kontrole, razuma - a to znači ljudskosti - koji vrlo direktno rezultiraju smrću i zločinom. Bodrožićkina „Rupa“ perfektno oslikava „thanatos rata“. U „Bakhama“ eros ratovanja manifestira se u mahnitosti vojnika; thanatos rata u „Rupi“ se ispoljava s jedne strane kao rupa u dušama likova, nešto amputirano na onome mjestu gdje je nekada bila sposobnost da stvaraju tople, ljudske veze s drugima, da suosjećaju.

Kroz tu prizmu, Ivana Bodrožić uspjela je nevjerojatno dobro ilustrirati što znači fraza „destrukcija međuljudskih odnosa u postkonfliktnim zajednicama“. Taj thanatos rata je zapravo mračni spiritus movens svih događanja u neimenovanom gradu na Dunavu; on je ta sila koja ni gradu ni njegovim stanovnicima ne dozvoljava da žive. Takav sustav je , dakako, u svojoj naravi duboko patološki. Autorica to vrlo vješto ilustrira jukstapozicijom događaja koji su u stvarnosti bile vijesti, i čitatelji ih lako prepoznaju i smještaju u Vukovar - poput priče o ravnateljici škole/ gradskoj vijećnici koju je gradonačelnik pokušao kupiti - s događajima koji su potpuno izmišljeni, poput naručenog ubojstva tog istog gradonačelnika, ili postojanja snimke seksa te iste nastavnice s njemačkim ovčarom.

Takvim postupkom granice između stvarnosti i univerzuma romana postaju nejasne, čitatelji više nisu sasvim sigurni u to što je stvarno a što ne - i prisiljeni su, čitajući, procjenjivati pripada li neki dio priče stvarnosti ili je izmišljen. Čitatelj je, osim toga, također prisiljen „stupnjevati“ količinu patološkog u događajima - a skoro svi oslikavaju neku vrstu društvene patologije ili devijantnosti - pa se tako postavlja i pitanje, primjerice, je li veća patologija naručeno ubojstvo zločinca, veza s maloljetnikom ili suicid rezervista koji je zatrpavao rupu na mjestu masovne grobnice? Takvim postupkom do izražaja dolazi sva silina thanatosa rata.

Na ovome mjestu vratio bih se onoj uvjetovanosti o kojoj smo ranije govorili. „Rupa“ bi se zapravo mogla doživjeti kao svojevrstan znanstveni rad iz teorijske društvene metafizike. Ono o čemu sam pisao u prethodnim redovima jednako bi se dobro, ako ne i mnogo ekonomičnije, moglo opisati kroz analogiju s konceptom crne rupe iz astrofizike. Rupa na Ovčari može se zamisliti kao crna rupa čiji događajni horizont polako ali sigurno sve što se unutar njegovih granica nađe nepovratno vuče prema svojem središtu.

Baš poput prave crne rupe, tako i ova, metaforička, iskrivljuje prostor i vrijeme, pa se tako onima unutar horizonta događanja čini kao da je, primjerice, 1991. godina bila jučer, a ne prije više od četvrt stoljeća; ili kao da su neki drugi gradovi, čak i oni koji su tek nekoliko desetaka kilometara daleko, zapravo udaljeni svjetlosnim godinama. Sila koju posjeduje svemirska crna rupa zove se gravitacija. Sila koju posjeduje rupa na Ovčari zove se thanatos.

Bez obzira na svoj uistinu „Balkan noir“ karakter (tako se uostalom i zove biblioteka u sklopu koje je „Rupa“ izdana), poanta Bodrožićkina romana leži u osvještavanju nevjerojatne količine slobode koju smo svi sposobni ostvariti - prije svega kroz izbore u životu, a onda i kroz sposobnost da ljubimo i budemo ljubljeni.

Na samome kraju ovog teksta, želio bih adresirati kritike da je „Rupa“ zapravo sasvim jeftin i trivijalan roman s ključem čija je svrha samo provokacija. Svjestan sam da će neki, a možda i mnogi, spornim smatrati mehanizam miješanja stvarnosti i univerzuma romana. No, važno je sjetiti se da je svako umjetničko djelo, pa tako i „Rupa“, svemir za sebe - s vlastitim odnosima i vlastitom zbiljom. Sličnost sa stvarnošću u „Rupi“ nije slučajna, ali u ovome romanu fokus nije na likovima nego  na tom poremećaju u društvu, prostoru, vremenu i ljudskim dušama, na koji nas autorica romana i upozorava naslovom. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot HTV

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije