ISPOVIJEST JEDNOG VIDIOCA

Ukazivao mi se svakodnevno, na trgovima i ulicama

ritn by: Ivo Anić | 20.06.2017.
ISPOVIJEST JEDNOG VIDIOCA: Ukazivao mi se svakodnevno, na trgovima i ulicama
Lud? Naravno da sam lud! Tko bi normalan imao takve halucinacije. Mnogi će sada u pravednom bijesu uskliknuti: kakva si ti to vidjelica! Normalne vidjelice vide normalne stvari, žene u plavom koje im govore da mole za mir u svijetu i slično. Normalne vidjelice mole krunice za što više turista, novu mješalicu za beton, jeftinije ručnike za apartmane i da, ako je ikako moguće, kiša padne tek na jesen. Nikako tako apsurdne i naučno fantastične stvari kakve ja vidim, no vidio sam to što sam vidio, iako me danas uvjeravaju da su moja viđenja plod mog bolesnog uma. Unatoč tome, svoje vizije jednostavno ne mogu zaboraviti pa ih govorim samo nekolicini pacijenata na psihijatriji. Oni se slažu da su te vizije uistinu fantastične, čak i za odjel na kojem se nalazimo. No, odlučio sam otvoriti dušu i reći sve o mojim vizijama, jer danas sam imao jednu veličanstvenu. Vidio sam Trg. Trg čovjeka u bijelom. Na tom trgu ljudi su mu klicali.

Dragi vjernici dopustite da vam se predstavim: vidjelac sam, no sve ove godine šutio sam iz straha od represivne vlasti, koja, kao što znamo, zatire bilo kakav oblik vjere. Da ne bih bio proganjan, ono što sam vidio rekao sam samo uskom krugu ljudi. Uglavnom onima koji su imali slične, ako ne i iste vizije kao i ja. Na našim seansama kod psihijatra iznenadio sam se koliko se naše vizije preklapaju i koliko imaju fantastičnih i sličnih detalja.

Moje prvo viđenje, prvo ukazanje, dogodilo se u rujnu 1979. godine na stadionu Poljud. Tada sam ga prvi put vidio na zapadnoj tribini, svog u bijelom. Od tog trena započela su moja vidjelačka iskustva. Iako je na stadionu bilo na tisuće ljudi, znao sam da se On obraća meni. Govorio mi je o svemu što je sagradio za mene, preporučio da se bavim sportom, da izgradim krov nad glavom kako bih mogao maštati i biti što poželim. Naš sistem, govorio mi je, to će ti omogućiti: da ostvariš sve svoje snove, da jednog dana budeš vrhunski sportaš, da pišeš i objavljuješ knjige, da te tvoj talent i snovi ispune. Jednom, kada dođe vrijeme bez mašte, kada ljudi prestanu sanjati, ti i tvoji drugovi čuvat ćete moju vjeru.

Drugo moje vidjelačko iskustvo bio je stan, četverosobni na Sućidru s dvije kupaone, dva balkona i pogledom na budući fakultet. Moj djed, armer „Lavčevića“, vjernik kao i ja, dobio je ključeve tog stana i mi smo se uselili. Vama danas to moje iskustvo zvuči smiješno, vi ćete mu se rugati i ismijavati me, no ja sam tada kao vidjelac to zbilja doživio. Taj stan znam čak i okrečiti s vremena na vrijeme.


Ja sam zbilja imao tu viziju: da je moj grad - grad za mene i moje sugrađane, a ne za turiste (FOTO: princip.info)

Od tada su se događale sve luđe i nevjerojatnije stvari, a moje vizije postajale su redovite. Iz dana u dan u mojim vizijama nicao je grad, velebni polis sa zelenim površinama, vrtićima, školama, stambenim naseljima... Iz dana u dan u mojim vizijama nicale su tvornice, giganti koji su zapošljavali na tisuće ljudi, koji su tamo sebi gradili budućnost i maštali. Maštali su da jednom, kada završe školu, budu doktori, inženjeri ... I sve to – u svojoj zemlji!

Ispod mog prozora, usred livada i drače nicao je grad, Split 3 i Mertojak. Pred mojim očima rastao je novi polis i ja sam to jasno kao vidjelac gledao, kao što danas gledam vas. Kina i kazališta, knjižare i likovne galerije nicale su po mom gradu, a ja bih znao da je završilo ljeto kad bih s majkom išao kupovati knjige za novu školsku godinu. I to u strogi centar grada.

Sad se vi smijete, ali ja sam zbilja imao tu viziju: da je moj grad - grad za mene i moje sugrađane, a ne za turiste. Da je zamišljen i izgrađen za ugodu svojih stanovnika, njihovu potrebu za kulturom, ljepotom i mirnim životom.

Neki od vas sada će mi i zaprijetiti, jer svojim vizijama konkretno napadam najveće današnje dosege hrvatskog čovjeka, apartman od deset kvadrata i betonirani dio obale, ali ja ne mogu protiv sebe. Dapače, iskreno ih mrzim, jer su blasfemične, skandalozne i zbog njih ispada da prezirem voljenu Hrvatsku. A ja vam ponavljam, to su samo vizije čovjeka koji je skrenuo s uma, čovjeka koji vidi spodobe u bijelom koje mu nešto govore.

Vidio sam u svojim vidjelačkim izmaglicama majku, koja s posla dolazi u tri sata i ima vremena za mene i braću, za naše obaveze. Vidio sam i besplatno školovanje, zdravstvo, vidio sam svoga oca, konobara Jadrolinije, koji je uparkirao nov auto u bašću. Pola susjedstva nije došlo od muke, ja sam to jasno vidio, čak sam na koljenima napravio krug oko stadiona u novom Yugu 45.

Vidio sam i babinu Jugoplastiku i ujakov škver, vidio sam rijeke ljudi koje jutrom idu na posao. Molim, nemojte se smijati, znam da je naučna fantastika ništa prema mojim vizijama, ali ja sam to vidio. Kolone ljudi koje idu na posao. Ne, nisu to bili Japanci s kruzera, to su bili moji sugrađani koji su radili u splitskim tvornicama.


Prvo moje ukazanje dogodilo se u rujnu 1979. godine na stadionu Poljud (FOTO: Wikipedia)

Vidio sam tako borilišta i arene, fantastične stadione i bazene, vidio sam trkališta i igrališta, plaže koje nitko ne može dobiti u koncesiju i ograditi. Vidio sam prekrasnu novu dvoranu u kojoj će, gle budalaštine, košarkaški klub iz moga Splita biti prvak Europe i to tri puta zaredom, a moj Hajduk nadomak istog trona.

Vidio sam, zatim, sretna lica mojih sugrađana, koje nitko ne drži u dužničkom ropstvu, sretne ljude koji zimuju i ljetuju u radničkim odmaralištima. Vidio sam zadovoljne ljude koji rade osam sati, imaju pristojne i redovne plaću. Vidio sam samozatajnu Crkvu, koja propovijeda i prakticira svoju vjeru i uvijek je uz svoj narod. Vidio sam sekularnu državu, vidio sam otvorenu, prijateljsku i ponosnu zemlju.

Vidio sam grad industrije i izvoza, grad malih obrta i velikih giganta, grad koji zapošljava i zamašnjak je regije. Vidio sam obrađena polja i domaće jagode. Vidio sam ljude koji breskve beru, a ne pilaju stabla breskvi od bijesa. Vidio sam proizvodnju i po šest tankera na navozima škvera. Vidio sam na policama trgovina domaću robu. Vidio sam čak i Pipi, sok bolji od Fante i poprsje jedne žene koja izranja iz mora.

Lud? Naravno da sam lud! Tko bi normalan imao takve halucinacije. Mnogi će sada u pravednom bijesu uskliknuti: kakva si ti to vidjelica! Normalne vidjelice vide normalne stvari, žene u plavom koje im govore da mole za mir u svijetu i slično. Normalne vidjelice mole krunice za što više turista, novu mješalicu za beton, jeftinije ručnike za apartmane i da, ako je ikako moguće, kiša padne tek na jesen. Nikako tako apsurdne i naučno fantastične stvari kakve ja vidim, no vidio sam to što sam vidio, iako me danas uvjeravaju da su moja viđenja plod mog bolesnog uma.

Vidio sam i besplatno školovanje, zdravstvo, vidio sam svoga oca, konobara Jadrolinije, koji je uparkirao nov auto u bašću (FOTO: Facebook)

Unatoč tome, svoje vizije jednostavno ne mogu zaboraviti pa ih govorim samo nekolicini pacijenata na psihijatriji. Oni se slažu da su te vizije uistinu fantastične, čak i za odjel na kojem se nalazimo. No, odlučio sam otvoriti dušu i reći sve o mojim vizijama, jer danas sam imao jednu veličanstvenu. Vidio sam Trg. Trg čovjeka u bijelom. Na tom trgu ljudi su mu klicali.

S tog trga ga treba maknuti, jer sve to nema smisla. Trgovi valjda služe da se okupimo kad nam reprezentacija što osvoji. Tamo uz Prljavo kazalište i jeftino pivo slavimo naše veličanstvene uspjehe i još veličanstveniju državu. Tome trgovi služe, a ne pothranjivanju mojih budalastih vizija.

Moj psihijatar strašno se ljuti i uznemiruju ga moje vizije pa mi je propisao dvije plave i dvije crvene tablete, za svako jutro i svaku večer. Od njih mi utrne glava i vizije prestanu. Od njih samo spavam i kad se probudim u normalnom sam kapitalističkom raju. Pakao i mrak socijalizma tad nestanu, a časna mi sestra zaželi dobro jutro.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

    16.08.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Zato i jesmo konobari, po nacionalnosti, a ne po zanimanju

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

    18.07.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Azili za odbjegle

  3. BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

    12.07.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Navijali smo za onu Hrvatsku kakva bi trebala biti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije