INSIEME, UNITE, UNITE

Za njih je Europa još jako daleko

ritn by: Davor Vlašić | 03.04.2018.
INSIEME, UNITE, UNITE: Za njih je Europa još jako daleko
"Djecu i ženu vidimo samo preko Skypea. I tako već dvije i pol godine. Djeca često pitaju kad ćemo se vidjeti uživo. Samo ih hoću poljubiti, zagrliti, dodirnuti. Sad su već puno odraslija nego kada sam otišao", priča nam sugovornik dok sjedimo nekih dvije tisuće kilometara od njegovog doma. U ono doba kojeg se prisjetio naš sugovornik, kada je Kosovo bilo Jugoslavija, u Zagrebu je, 1990. godine, održan Eurosong. Na tom Eurosongu pobijedio je talijanski izvođač Toto Cutugno s pjesmom „Insieme“. I riječima u pjesmi „L Europa non lontana“ – „Europa nije daleko“. Punih 28 godina kasnije neki dijelovi te iste nekadašnje Jugoslavije nemaju takav dojam. Jer za njih je Europa još jako daleko i vjerojatno će to još neko vrijeme ostati.

Nakon rata na Kosovu, građani Kosova nadali su se da su pred njima bolja vremena. Bilo je to 1999. godine. Nažalost, razočaranje je veliko. Najmlađa, najsiromašnija i najkorumpiranija europska zemlja danas se ne guši samo u zagađenom zraku koji je po kvaliteti najgori u Europi, još se više guši u korupciji svojih političara, siromaštvu i besperspektivnosti. Ljudi na Kosovu imaju osjećaj da su zaboravljeni. Zaboravljeni od svih. Zaboravljeni od svojih političara koji bi trebali brinuti o njima, a ustvari brinu o svojim vlastitim interesima. Zaboravljeni od međunarodne zajednice. I zaboravljeni od Europe. 

Nalazim se u Berlinu, gradu u kojem živi preko 150 nacija. Među njima i ljudi s Kosova. S nekima od njih sam odlučio razgovarati. Jedan od njih mi priča svoju priču. 

„Došao sam s nekoliko Kosovara na jesen 2015. godine. Bila je to izbjeglička balkanska ruta. Nekoliko nas se uguralo među imigrante iz Sirije i Afganistana. Uspjeli smo doći do Njemačke. Tu smo se uspjeli zaposliti na građevini, na baušteli. Radimo na crno, radne vize nemamo“, objašnjava i onda započinje tragični dio svoje pripovijesti. 

Berlin checkpoint
Grad u kojem živi preko 150 nacija (FOTO: Pixabay)

„Žena i troje djece ostalo je na Kosovu. Nisam ih mogao vući sa sobom. Ideja je bila da ja idem prvo sam. Da pokušam. I kad se snađem, da i oni dođu. Nisam ih mogao voditi u nepoznato. I preuzeti rizik izbjegličke rute za njih. Prvo idem ja. Ako se meni nešto dogodi, barem će djeca ostati živa. Plivanje preko rijeka, spavanje po parkiralištima, povjerenje dano švercerima ljudi, bježanje po šumama ... Nije stil putovanja koji bih poželio svojoj ženi i djeci. I stigli smo u Berlin. Uspjeli smo se zaposliti, jasno, na crno. I ovdje smo već dvije i pol godine“, kaže i odjednom zastade, kao da nešto ne može prevaliti preko jezika. Pitam ga – „a žena i djeca“. Nakon toga slijedi uzdah.

„Djeca i žena su na Kosovu. Vidimo se samo preko Skypea. I tako već dvije i pol godine. Djeca često pitaju kad ćemo se vidjeti uživo. Samo ih hoću poljubiti, zagrliti, dodirnuti. Sad su već puno odraslija nego kada sam otišao“, odgovara mi. 

Na pitanje dokle će tako, reći će mi ovo: „Dok nam ne ukinu vize. Možda još godinu, dvije, pet ili deset“. 

Nije to sretan život. Djeca i žena ga ne mogu posjetiti jer ne mogu dobiti vize. A on, ako ode na Kosovo da ih posjeti, više se neće moći vratiti nazad. Kad ga pitam zašto ne ostane na Kosovu, iskren je: „I što tamo? Posla nema, a kada ga i ima, da radim za 150 € mjesečno? Kako ćemo ja, žena i troje djece živjeti od toga?“ 

Izbjeglice
Među imigrantima iz Sirije i Afganistana naši su sugovornici stigli do Berlina (FOTO: Hina)

I tako ostaje u Berlinu. Slične su priče i ostalih Kosovara. Njegov prijatelj ispričao mi je svoju priču. 

„Imam djevojku na Kosovu. Ustvari, imao sam je. Oboje smo bili nezaposleni. Ja sam odlučio otići u Njemačku da bih zaradio barem nešto novaca. Ona mi se trebala pridružiti kasnije. Ispočetka je veza donekle funkcionirala. Međutim, prije nekoliko mjeseci smo prekinuli. Ne zato što se ne volimo, nego zato što veze na daljinu nisu moguće. Neko vrijeme da, ali kad ste s nekim u vezi, a ne možete se ni dodirnuti ni poljubiti dvije i pol godine, onda takva veza nema smisla. Krivac za naš prekid nije nedostatak ljubavi, već fizička udaljenost. A ta je udaljenost samo posljedica viznog režima koji još uvijek imamo s Europskom unijom. Kosovo je država koja želi postati članica EU. Kako je moguće da građani zemlje koja želi početi pregovore i postati članica EU još uvijek moraju imati vize čak i za posjet toj istoj EU“, pita se ovaj mladić. 

Naravno, ni on se ne misli sada vraćati na Kosovo, pogotovo s obzirom da je prekinuo s djevojkom, pa sada nema smisla vraćati se tamo i biti nezaposlen. I siromašan. Razgovaram i s trećim Kosovarom ovdje. On nema ni ženu, ni djecu, ni djevojku. Ali mu braća i roditelji žive na Kosovu. Nije ih vidio dvije i pol godine. Šalje im novac koji zaradi u Berlinu kako bi imali od čega živjeti. Oni imaju mirovinu na Kosovu, ali je ona, kaže, tako mala da nema nikakve šanse da s njom prežive. I onda ovise o pomoći koju im on šalje svaki mjesec. Novac im može poslati, ali sebe ne može. Ako ode na Kosovo samo da ih posjeti, šanse da će se moći vratiti su minimalne, a roditeljima je vrlo bitan novac koji im on šalje. Njegova posjeta roditeljima značila bi kraj za njegov financijski život, a onda i za njihov. Razočaranje je ogromno. 

Kosovo
Kosovski parlament - mjesto gdje je poželjno imati gas masku (FOTO: Hina/EPA/Valdrin Xhemaj)

„Dali su nam državu. Ali nisu ponudili ništa drugo. Samo obećavaju. Kad smanjite korupciju, kad napravite reforme, kad... možda ćemo vam ukinuti vize ili vas primiti u EU. Tko zna kad. Možda za 20 godina. Ili 30. A što do tada? Ne znamo što je gore. Nesposobnost naših političara ili nezainteresiranost Europe za nas. Samo nas zanima bezvizni režim. Znam da neke zemlje EU nisu priznale Kosovo i to je problem. Kosovo je bilo dio Jugoslavije. A Jugoslavije više nema“, ogorčeno mi govori.

Ono što je zajedničko svim ovim ljudima jeste da na Kosovu nemaju baš nikakvu financijsku perspektivu i što su prisiljeni živjeti daleko od svojeg doma i onih koje vole. Iako je EU Kosovu obećala europsku budućnost jednog dana, i dalje im ne planiraju ukinuti vize. Bar ne u bliskoj budućnosti. Obećanja u europskoj budućnosti ostaju samo obećanja. Barem zasad. 

U ono doba kojeg se prisjetio naš sugovornik, kada je Kosovo bilo Jugoslavija, u Zagrebu je, 1990. godine, održan Eurosong. Na tom Eurosongu pobijedio je talijanski izvođač Toto Cutugno s pjesmom „Insieme“. I riječima u pjesmi „L Europa non lontana“ – „Europa nije daleko“. Punih 28 godina kasnije neki dijelovi te iste nekadašnje Jugoslavije nemaju takav dojam. Jer za njih je Europa još jako daleko i vjerojatno će to još neko vrijeme ostati, a Kosovari s kojima sam razgovarao i dalje će sa svojim voljenima komunicirati samo preko Skypea. Bit će to ljubav bez granica. Ali s vizama.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

    21.09.2018.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Nevidljivi plamen

  2. PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

    04.09.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: A ti? Za šta živiš?

  3. SAVRŠENA UVERTIRA ZA NOVI PAKAO: Devedeset i druga vratit će se opet

    26.08.2018.

    Faruk Šehić

    SAVRŠENA UVERTIRA ZA NOVI PAKAO: Devedeset i druga vratit će se opet

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije