Francuska protiv
Zapadna Europa predstavlja za većinu ljudi iz srednje i istočne Europe, pojam blagostanja, tolerancije i lagodnog života. Iza savršeno dotjerane fasade kriju se i brojne mane, a jedna od najvećih i najgorih koja se može dogoditi svakom društvu i predstavlja samo njegovo dno, ksenofobija je i kao njen sastavni dio nacizam. S tim problemima već se neko vrijeme bore u Francuskoj, a ovih dana vlast je odlučila poduzeti radikalne poteze kako bi se broj nacističkih i svih ostalih ekstremističkih skupina smanjio.
Kada u nekoj zemlji raste broj neonacista i desno orijentiranih ekstremističkih skupina indikator je to dubljih problema. Za rasnu netrpeljivost i ispoljavanje agresivnosti prema svima koji su različiti od većine, nema opravdanja. Određen stupanj ksenofobije postoji u svakom društvu, a kada je u porastu i kada pređe u fizički obračun, tada se može zaključiti da društvo ne funkcionira najbolje, a najčešće se to odnosi na ekonomsku sferu. Porast nezaposlenosti te s time u vezi nedostatak novaca i višak slobodnog vremena pogoduju povećanju broja desno orjentiranih skupina.
Nakon što je Maxime Brunerie izvadio pušku iz kofera za gitaru u namjeri da puca na predsjednika Jacques Chiraca, pokrenuta je lavina događaja u Francuskoj čiji je krajnji cilj izbrisati mračni svijet desno orijentiranih ekstremista u Francuskoj. Prva se na tom putu našla neonacistička organizacija "Radikalno jedinstvo"čiji je član, kako se tvrdi, bio i Brunerie. Ta organizacija smještena je u Parizu, a prije nekoliko dana njen rad je zabranjen. Tu odluku još samo treba potvrditi najviše administrativno tijelo Francuske, Državno vijeće. Predsjednik "Radikalnog jedinstva", Fabrice Robert, odbija bilo kakvu vezu njegove organizacije s činom mladog Bruneriea. Također Robert kaže da će najnovija odluka francuskih vlasti slabo utjecati na stanje u zemlji, jer ideje i ljude, za razliku od organizacija, nije moguće zabraniti.
Odnos prema ekstremistima i nasilju je naročito zaoštren nakon predsjedničkih izbora u travnju kad je tek u drugom krugu iznenada poražen vođa desničara Jean-Marie Le Pen. Za mnoge je bila iznenađujuća i strašna jačina podrške koju je dobio, što više nego očito ukazuje na snagu desničara. Da neonaciste i njima bliske ideje ksenofobije, antisemitizma i rasizma ne moramo tražiti na egzotičnim mjestima, dokaz je i Maxime Brunerie s početka priče. Naime, taj mladić živi u mjestu Courcouronnes, smještenom tridesetak kilometara južno od Pariza. Fasadu ovog grada čine mirnoća, tihi razgovor uz ručak i cvijeće koje visi s balkona. Iza fasade krije se ne jedan, već dva grada. Prvi je domorodački, bjelački, a drugi se nalazi odmah preko autoceste i grad je to imigranata iz Sjeverne Afrike. Među njima ima dobrih i ima loših ljudi. Preko autoceste loši se okupljaju u bande zbog kojih je broj nasilnih zločina u porastu, dok u bjelačkom dijelu loši marširaju sa neonacistima, pozdravljaju se uzdignute ruke, čitaju za razonodu "Mein Kampf" i brutalno se obračunavaju s onima preko ceste. Dobra je vijest da gradova poput Courcouronnes ima manje nego onih koji nemaju šta kriti ispod fasade. Loša vijest je što je broj Courcouronnesa u porastu.
Nakon što je Maxime Brunerie izvadio pušku iz kofera za gitaru u namjeri da puca na predsjednika Jacques Chiraca, pokrenuta je lavina događaja u Francuskoj čiji je krajnji cilj izbrisati mračni svijet desno orijentiranih ekstremista u Francuskoj. Prva se na tom putu našla neonacistička organizacija "Radikalno jedinstvo"čiji je član, kako se tvrdi, bio i Brunerie. Ta organizacija smještena je u Parizu, a prije nekoliko dana njen rad je zabranjen. Tu odluku još samo treba potvrditi najviše administrativno tijelo Francuske, Državno vijeće. Predsjednik "Radikalnog jedinstva", Fabrice Robert, odbija bilo kakvu vezu njegove organizacije s činom mladog Bruneriea. Također Robert kaže da će najnovija odluka francuskih vlasti slabo utjecati na stanje u zemlji, jer ideje i ljude, za razliku od organizacija, nije moguće zabraniti.
Odnos prema ekstremistima i nasilju je naročito zaoštren nakon predsjedničkih izbora u travnju kad je tek u drugom krugu iznenada poražen vođa desničara Jean-Marie Le Pen. Za mnoge je bila iznenađujuća i strašna jačina podrške koju je dobio, što više nego očito ukazuje na snagu desničara. Da neonaciste i njima bliske ideje ksenofobije, antisemitizma i rasizma ne moramo tražiti na egzotičnim mjestima, dokaz je i Maxime Brunerie s početka priče. Naime, taj mladić živi u mjestu Courcouronnes, smještenom tridesetak kilometara južno od Pariza. Fasadu ovog grada čine mirnoća, tihi razgovor uz ručak i cvijeće koje visi s balkona. Iza fasade krije se ne jedan, već dva grada. Prvi je domorodački, bjelački, a drugi se nalazi odmah preko autoceste i grad je to imigranata iz Sjeverne Afrike. Među njima ima dobrih i ima loših ljudi. Preko autoceste loši se okupljaju u bande zbog kojih je broj nasilnih zločina u porastu, dok u bjelačkom dijelu loši marširaju sa neonacistima, pozdravljaju se uzdignute ruke, čitaju za razonodu "Mein Kampf" i brutalno se obračunavaju s onima preko ceste. Dobra je vijest da gradova poput Courcouronnes ima manje nego onih koji nemaju šta kriti ispod fasade. Loša vijest je što je broj Courcouronnesa u porastu.
da zbilja ova vijest nema nikakve veze s Mirom, koji eto nije ovdje, još.