Ekskluzivno za Lupigu - čovjek koji je izmislio huliganizam na stadionima
Dok Split uživa u nogometnoj euforiji, zagrebačke ulice oblijepljene su plakatima koji pozivaju na bojkot svetog kluba. Dok sezona pošteno nije ni krenula neka su razočaranja već za nama, a neka nam tek slijede. Nema sumnje očekuje nas još jedna zanimljiva jesen. Prigoda da o nogometu, zapravo o onom ružnom licu nogometa popričamo s osobom koja je izmislila ružno lice nogometa. Dakako, naš je sugovornik Cass Pennant, danas 52-godišnji književnik i „huliganolog“, a nekada engleski državni neprijatelj broj jedan. Danas glasno „ispovjeda“ svoje grijehe govoreći diljem svijeta o navijačkom zlu. Napisao je osam knjiga s tematikom navijačkog nasilja, a na temelju njegove autobiografije snimljen je zapaženi film „Cass“. Lupigina ekipa s njim se ovih dana susrela u Italiji, gdje je došao zbog po spomenutoj misijii i strpljivo se fotografirao sa svima koji su ga prepoznali. Lupigi je vrlo rado pristao dati intervju.
Mrcina od dva metra i danas izgleda kao da će vas polomiti poput šibice i među prstima vam ostaviti posjetnicu famozne huliganske skupine Inter City Firm. Međutim, ti su dani, nakon bezbroj tučnjava, četiri zatvorske godine, više pokušaja ubojstava i tri metka u torzu, iza njega. Ipak, nikada se ne zna. Dok Cass naizgled mirno priča svojim „cockneyem“, zbija šale na svoj račun, čovjeku nije svejedno. Što je Caru dozvoljeno, nije seljaku i pažljivo treba vrebati trenutak kada se osmjehnuti, a kada u znak negodovanja nad tužnom sudbinom starog štemera namrštiti čelo.
Cass Pennant u razgovoru s Lupežom
- Sve što sam ikada želio jeste to da budem jednak – ravnopravan. No, bojim se, da se ponovo rodim - sve bilo isto. O huliganima slušamo na televiziji, čitamo u novinama, no to ni izbliza nije prava priča. To je priča o potrazi za identitetom u društvu u kojem živimo. Kada pričamo o huliganima, pričamo o društvenom kontekstu, započeo je svoju ispovijest Cass Pennant, prvi crnac na čelu jedne navijačke skupine, nimalo slučajno, najozloglašenije, Inter City Firma koji je West Ham pratio na svim stadionima Engleske.
Moje ime bilo je poziv za maltretiranje
- Moja je majka sa 17 godina emigrirala s Jamajke i 1958. godine stigla u Englesku gdje sam dva mjeseca kasnije i rođen. Bila je maloljetna i odmah su me vlasti smjestile u sirotište, ali sam imao sreću da me već zarana posvojila divna obitelj. Nesreća je bila u tome što su moji roditelji bili bijelci u već poodmakloj dobi, a ja jedini crnac miljama uokolo mog naselja - Slade Greena. Da stvar bude gora majka mi je nadjenula ime Carol, što je na Karibima sasvim uobičajeno ime za dječaka, međutim u Londonu ... to je bio poziv za maltretiranje. To je ono što pamtim od najranije dobi. Maltretiranje na ulici, u školi, u dućanu, na igralištu ... svuda. U takvom sam okruženju rastao i morao s time živjeti i tome se oduprijeti od najranijeg djetinjstva početkom šezdesetih kada je rasizam bio najnormalnija pojava, što je nerijetko, na žalost i danas. Već s pet godina odlučio sam da ću se zvati Cass – prema Clayu, što je nekako simbolički bio tek jedan način borbe od samog početka.
Tribine su bile jedino mjesto gdje nije bilo važno što sam crnac
Kako si uopće došao u kontakt s navijačima?
- Živio sam u četvrti u kojoj su oko mene rasli ljudi iz radničkih obitelji, bez puno ambicija i s još manje perspektive. Svuda uokolo bubrio je hippy pokret koji je sve vidio lijepim i dražesnim, ništa nalik onome što sam ja oko sebe vidio. Obzirom da sam bio pri zdravoj pameti, hippy nisam mogao biti, a u radničkim četvrtima rasla je prva generacija skinheadsa. U to vrijeme skinheadsi su bili nešto posve drugačije od ovoga danas. Tu je bila riječ o supkulturi, modi koja se hranila „crnom“ muzikom s Kariba. Poznavao sam muziku koja se slušala, ljude koji su je izmislili i ubrzo me to preplavilo, napokon sam, zbog svog porijekla bio koristan i to me posve okupiralo. Nismo ni znali što se događa i već smo bili na tribinama – jedinom mjestu gdje nije bilo važno što sam crnac dok god svi navijamo za isti klub. To je u neku ruku bio dom koji nikada nisam imao. Moj život do tada bio je borba i nije bilo teško boriti se na stadionu. Navijači su bili jedini koji nisu postavljali pitanja i nisu na mene gledali kao na crnca već kao na nekog tko može.
Ekipa sa snimanja filma
Želja da budeš prihvaćen dovela te dakle na stadion, no kako si od klinca na tribinama postao državni neprijatelj broj jedan?
- Početkom sedamdesetih kada sam „ušao“ na tribinu, bio sam još dijete, ali s godinama, s vremenom prošao sam sve i svašta. Kako sam se još kao dijete morao brinuti za sebe brzo su moje „kvalitete“ izašle na vidjelo i na tribinama i ulicama. Tijekom vremena zaslužio sam respekt prijatelja i u dvadesetim godinama života te se vinuo u vrh navijačke skupine. Imao sam svoju obitelj i morao sam se brinuti o njoj. Postao sam onaj koji planira akcije, napade, osvete i tijekom osamdesetih pritisak je bio nepodnošljiv. ICF je bio najozloglašenija huliganska skupina i taj je status trebalo održavati. To znači iz tjedan u tjedan napadati, braniti se i smišljati kako nadmudriti ostale. Kada si na vrhu svi imaju samo jedan cilj – maknuti te od tamo.
Napadali smo samo iste kao i mi - huligane
Nasilje, obračuni na ulicama i stadionima bili su svakodnevica, zvuči kao potpuni kaos, posebno kada traje godinama ...
- I jest kaos, međutim, u svemu tome bilo je nekog reda. Kada bi čekali navijače, na primjer, Chelsea, točno smo znali odakle dolaze, kamo idu ... Međutim, nikada nismo napadali obične navijače već samo onakve kakvi smo i sami – huligane. Nasilje je tijekom godina raslo, širilo se i u to vrijeme činilo se kao da mu nema kraja. Međutim, to je trajalo tek onoliko koliko je to politika dozvoljavala. Trajalo je onoliko koliko su, oni na vlasti, bili voljni oči držati zatvorene. Sad, logično je pitanje, zašto bi oni držali oči zatvorene ...
Kada je ozbiljan novac ušao u nogomet, političke su se igrice završile i nasilje je iščezlo sa stadiona
Vratimo se dakle na kontekst ...
- Da, osamdesete su bile godine rasizma. Na televiziji su se prikazivali otvoreno rasistički programi, a na tribinama su se okupljali ljudi koji su to gledali i odobravali dok policija nije ni mrdala na rasistička skandiranja i napade. Navijači u engleskoj do tada su bili apolitični, no interesi desnih političkih opcija to su kroz osamdesete promijenili. Naime, dok je većina navijača sjedila u pubovima, ispijala piva i pjevala, Nacionalna stranka vrbovala je praznoglave klince zadojene rasizmom koji su potpirivali nasilje na tribinama na što se policija nije obazirala. Navijači su i prije toga stadione koristili za tučnjave, no politika ih je izmanipulirala i iskoristila za širenje demagogije te se to toleriralo godinama. Prava prekretnica za establishment dogodila se tek nakon Heysela 1985. godine. Do tada su sudovi radili protiv policije, policija protiv njih, a vlasti protiv i jednih i drugih. Četiri godine kasnije, nakon Hillsborougha organizirali su panel rasprave na kojima su sudjelovali, suci, popovi, policajci vatrogasci ... ljudi koji nisu imali pojma što se zapravo događa. No, trebali su pokazati da nešto rade, trebali su utabati put za Premier ligu jer, ukoliko novi proizvod ima loš imidž, nitko ga neće kupiti. Tek kada je ozbiljan novac ušao u igru, političke su se igrice završile, svi su se namirili, a nasilje je iščezlo sa stadiona. No, to ne znači da više ne postoji u društvu.
Koji je bio tvoj grijeh i za što si kao prvi navijač završio na dugogodišnjoj zatvorskoj kazni?
- Koliko se sjećam u pitanju je bila optužba za zavjeru i organiziranje 66 tučnjava tijekom šest godina zaključno s 1983. godinom. Ukupno nas je bilo 11 optuženih, ja sam bio prvookrivljeni u procesu koji je trajao tri mjeseca i koštao je milijun funti. Trojica od šestero policajaca uključenih u istragu na kraju je suspendirano zbog lažiranja dokaza što se, do tada, nikada nije dogodilo u jednom tako važnom slučaju. Da ne spominjem dokazanu vezu ministarstva i Scotland Yarda kojem je ministarstvo slalo upute.
S Mike Tysonom
Koliko ti se život nakon toga promijenio?
- Nije se promijenio, vratio sam se tribinama. No, s vremenom pritisak je postao prevelik. Stalno je trebalo održavati reputaciju i napokon sam se krajem osamdesetih prebacio u druge poslove. Osnovao sam zaštitarsku tvrtku i 1993. godine me stigla prošlost. Dobio sam tri metka u tijelo i uistinu nije puno nedostajalo da odem ... Dakako, očekivalo se da će se momak poput mene krvavo osvetiti, ali nakon nekoliko mjeseci oporavka sve se promijenilo. Napokon, imao sam obitelj i dvoje djece o kojima se trebalo brinuti, a to je bilo nepomirljivo s mojim dotadašnjim načinom života. Danas na Upton Park odem, ali ni izbliza onako često kao nekada i to je najviše u društvu sina. Imam sezonsku kartu, ali više me nitko i ne pita za ulaznicu, uz osmijeh nam govori Pennant neprestano ponavljajući y'know what I mean ...
Odličan intervju ...