"CIPELIĆ" FORUMA SDP-A

Je li Davor Bernardić doista beznadni slučaj hrvatske socijaldemokracije?

ritn by: Jasna Babić i Ana Lučin | 01.12.2016.
"CIPELIĆ" FORUMA SDP-A: Je li Davor Bernardić doista beznadni slučaj hrvatske socijaldemokracije?
Davor Bernardić, novi šef SDP-a, dočekan je neprijateljski. Nižu se atributi: karijerist, politički birokrat, neznalica, čovjek bez svojstava i strasti. U tome su ljevica i desnica potpuno suglasne. Da Bernardićev kroki bude još groteskniji, pred televizijskim kamerama ulovljen je da ne poznaje pojam „prekarijat“. Prethodnik Zoran Milanović, sumnje nema, intiman je s terminom otkako se - nije to bilo davno - zakotrljao pomodnim rječnikom hrvatske ljevice. Zato je vrlo poučan teoretski fundus u odnosu na realna iskustva. Ni Milanović, niti njegovi imućni preci iz Sinja, nikada nisu bili sirotinja koja raspolaže samo vlastitom fizičkom i intelektualnom snagom, osuđeni da u simulaciji slobodnoga hrvatskoga tržišta preživljavaju od crkavice. Naprotiv, Davor Bernardić, rođen tri mjeseca nakon smrti Josipa Broza Tita, baštinik je jedne cijele otpisane generacije urbanih podstanara i bezemljaša.

Davor Bernardić, novi šef SDP-a dočekan je neprijateljski. Nižu se atributi: karijerist, politički birokrat, neznalica, čovjek bez svojstava i strasti... U tome su ljevica i desnica potpuno suglasne. Da Bernardićev kroki bude još groteskniji, pred televizijskim kamerama ulovljen je da ne poznaje pojam „prekarijat“. 

Bernardićev prethodnik Zoran Milanović, sumnje nema, intiman je s terminom otkako se – nije to bilo davno - zakotrljao pomodnim rječnikom hrvatske ljevice. Zato je vrlo poučan teoretski fundus u odnosu na realna iskustva. Ni Milanović, niti njegovi imućni preci iz Sinja, nikada nisu bili sirotinja koja raspolaže samo vlastitom fizičkom i intelektualnom snagom, osuđeni da u simulaciji slobodnoga hrvatskoga tržišta preživljavaju od crkavice. Naprotiv, Davor Bernardić, rođen tri mjeseca nakon smrti Josipa Broza Tita, baštinik je jedne cijele otpisane generacije urbanih podstanara i bezemljaša.

Njegov otac umro je 1998. godine, u gomili anonimnih ratnih veterana koji su nakon povratka s fronta odbačeni u iscijeđeni ljudski otpad, ništa dostojniji od zarđalog proizvodnog trakta. Studirajući fiziku morao je još koješta raditi, ne birajući nadnicu, težinu i ugled poslova. Pa ipak, Bernardićeva životna priča, opet je dočekana automatskom zluradosti. „Srcedrapateljska“, „patetična“, rekoše elitni članovi njegove Partije i politički analitičari koji su, očito, odrasli kao sretno uzdržavana djeca, bez ikakve svijesti da se roditeljska sudbina u Hrvatskoj već prenosi s koljena na koljeno.

Za razliku od slučaja njegovog prethodnika, apriorna naklonost je izostala (FOTO: Tomislav Pavlek)

U raznim varijantama, dakle, sve diskvalifikacije na račun Davora Bernardića tjeraju u zaključak da SDP nikada više neće osvojiti Banske dvore i da će SDP pod njegovim vodstvom zauvijek nestati s političke scene. Je li na djelu oštroumnost iz dubinskoga poznavanja hrvatskoga društva? Ili možda klasični wishfull thinking koji je kompromitirao demokratske prognostičare na američkim izborima? Ne upuštajući se u pogađanje odgovora, za sad je sigurno nešto treće: senilnost toga promatračkoga auditorija - čudesni zaborav da u posljednjih 25 godina SDP nikada nije pobjeđivao zahvaljujući vlastitom entuzijazmu i zaslugama, nego krpajući povremene krize u HDZ-u.

Zoran Milanović zasjeo je u Banske Dvore, valja podsjetiti, jer je HDZ-ovac Ivo Sanader izbezumio svoju stranačku asocijaciju misterioznom ostavkom, pa eksplozijom korupcionaške „afere Fimi-medija“. Premijersko žezlo, pak, preuzeo je uz apriornu naklonost ljevičarske javnosti, naprosto kao mlad, obrazovan i zgodan. Već tada mjerilo nije štimalo, ali u kolektivnoj fascinaciji upozorenja se nisu željela čuti: da su biološka mladost i formalna naobrazba jako daleko od idejno-političke inovacije, bez obzira što sjajno opremaju intelektualnim, počesto samo snobovskim žargonima. Tako je trebalo proći devet godina da se detektira kako Zoran Milanović, po iskrenoj ideološkoj vokaciji, može biti u bilo kojoj stranci liberalnih natruha, pod uvjetom da je - njezin predsjednik.

Upadljivo je da se ne primjećuje sasvim drukčiji politički start Davora Bernardića, gotovo socrealistički, iz ulične zagrebačke organizacije, kao jedan od terenskih „cipelića“ Foruma mladih. 

HDZ je bio u vrhuncu državotvorne moći, nudeći puno unosnije i počasnije funkcije od SDP-a. Pa ipak, dosegnuvši punoljetnost, izabrao je SDP, gubitničku stranku od 1990. godine. Kao mladi pripadnik tzv. tehničke inteligencije bez roditeljskoga zaleđa, ne samo da je socijaldemokracija za njega bila (i ostala) krajnje mutna ideja njegovoga „prirodnoga“ svrstavanja, nego ništa nije znao o političkoj vještini koja uključuje stanovite osnove humanističko-društvenih uvida. Da se razumijemo, nije u tome jedini. Štoviše, Bernardić je tek sitnica nacionalnoga trenda koji sve stranke puni liječnicima, psihijatrima, pravnicima, inženjerima, zakićenim zvonkim akademskim titulama, uzgred, sve sumnjivijega porijekla. Kao posljedica, malo koji politički moćnik zna od čega i kako žive hrvatska društva prije nego djecu evakuiraju u obećane europske zemlje. Koncentrirani na statističke prikaze populacije, od naroda ih zanima rejting vlastite popularnosti, dakako, uz stalni dotok novca.

 Sreća i nesreća Bandićevog mentorstva

No, Bernardić je imao i sreću i nesreću da dospije u mentorske ruke Milana Bandića, također slabo potkovanoga u ljevičarenju koje sadrži više nijansi od nekadašnjega programa SKH. Svojim socijalnim i financijskim savezništvima, međutim, višestruko se dokazao kao poznavatelj grada koji je nakon rata drastično promijenio stanovništvo, kolektivni identitet i dominantne navike.

Pokazalo se da su Bandić i Bernardić vrlo sličan materijal „zoon politicon“, da osjećaju ono što riječima ne znaju izraziti, uporni i tvrdoglavi, žilavi i otporni na sve udarce, podcjenjivanja i uvrede. Bandićev učenik do dana-današnjega u političkim kuloarima jeste osoba čeličnih živaca koja u najdramatičnijim raspravama nikada ne povisuje ton. To je na drugoj strani, Bernardiću donijelo reputaciju bestrasnog, pomalo tupoga političkoga igrača. Nisu bili rijetki i nježni napadi, kako pokazuju kronike njihovih sukoba sa latinski učenim Zoranom Milanovićem. I koji je rezultat? Najkraći odgovor daje Marko Melčić, veteran političkih duela u Zagrebu: „I Bandić i Bernardić su nadalje tu. A gdje je Milanović?“


Bernardić i Bandić na današnji dan, 1. prosinca 2016. godine, u Gradskoj skupštini (Foto: Hina/Tomislav Pavlek)

U tom dugačkom međuvremenu od 1990. godine do danas, SDP je izgubio društveni temelj radno-aktivnoga stanovništva, neko vrijeme uživajući potporu na svjetonazorskim temama od važnosti za kategorije neupitne egzistencijalne sigurnosti. Ali prije nego dosegne potrebu slobodnoga iskazivanja svoje specifičnosti, ništa drukčije od ostalih, ponosni gay, žena, Srbin, treba autonomnu egzistenciju koja nestaje u Hrvatskoj ucjenama državnih monopola. Uz sve veći čemer svakodnevnoga preživljavanja, SDP-u je ostao još uzorak „djelatnika“ u državnim uredim i kabinetima – činovnika koji na kraju balade jedini mogu računati na kakvu-takvu mirovinu. Proces se odvijao i pred Račanovim i pred Milanovićevim nosom, da nisu trepnuli. Zašto bi Davor Bernardić najednom morao postati manje neosjetljiv karijerist, koliko od svojih prethodnika, toliko od cijele političke svite Markovoga trga? Ovisno o analitičkoj pameti, njegov je karijerizam ionako moguće ljepše nazvati: zdrava, hvalevrijedna ambicija.

Je li rukovanje državom jedino mjerilo društvene moći?

Može li, uostalom, najnoviji predsjednik SDP-a, kao proizvod takvoga političkoga miljea učiniti bilo kakav zaokret? Odgovor je jasan kao dan dok god se, kao jedini kriterij uspjeha, traži da uđe u klinč sa Andrejom Plenkovićevim za državne i državotvorne sinekure. Čak da se raspadne vladajuća koalicija, SDP nikada neće biti bolji od HDZ-a u prehranjivanju Države koja počiva na tankom sloju jednoobrazne nacije. Zato je bitka na frontu „državotvornosti“ za SDP unaprijed izgubljena, osim u izvanrednim situacijama za HDZ.

No, zašto bi rukovanje državnim aparatom moralo biti jedino mjerilo društvene moći? U Saboru više odavno ne sjede popovi, ali je Crkva, profilirana Bozanićem, u svojoj sakralizaciji zločina protiv slobodnoga čovjeka uspješnija nego ikada u hrvatskoj povijesti.

Istina, Davor Bernardić nije izabran u oduševljenju njegovom mladošću i ljepuškastom pojavom poput Zorana Milanovića. Izabran je, kako se čini, u nužnosti Partije koja se doista našla na rubu opstanka, sve oskudnije društvene „baze“ i sve zrakopraznijega političkoga smisla. Bilo je puno kandidata – bogati pladanj potencijalnih vođa. Činjenica da potječe iz zagrebačke organizacije SDP-a, Bernardiću je otežala šanse. Premda se šuti o sve većoj netrpeljivosti provincije prema Zagrebu - svojstvene svim strankama - loša izlaznost SDP-ovoga članstva manifestirala je protest protiv svih uglednika nacionalne centrale. Pa zašto onda Bernardić, naspram svih ostalih? Jer je uživao izbornu logistiku Rajka Ostojića i Zlatka Komadine? Teško. Logistička momčad, naime, bila je poražena još početkom ove godine. Moglo je presuditi samo ono što uporno izmiče aktualnoj lijevo-desnoj analitici SDP-ovih zbivanja: da uz sve karakteristike modernoga tehno-političara i karijeriste bez svojstava, koje krase svekoliku političku družbu - u Bernardiću još živi „cipelić“ iz Foruma mladih, uporno i marljivo dijete prekarijata, stalno osuđeno na društvene početke. Za razliku od sveopćega medijskoga mijenja, ne bi trebalo podcijeniti da je svoje skromno teorijsko znanje ovih dana uporabio za definiciju koja odavno nije čula u Hrvatskoj: da je njegov SDP radnička stranka centra

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/Ante Gudelj

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije