Joško Marušić, tjednik Panorama, 1994. g.:

"Bosna je prostor letargije i nazadnosti. I taj rat, koliko god to grozno izgledalo i zvučalo, napravit će po prvi put nešto posebno u toj Bosni, a to je da se ljudi pokrenu. Ne može postojati zemlja u kojoj imate olimpijske igre, a da istodobno 80 posto države nema kanalizaciju. Ne stoga što ne može imati kanalizaciju, nego stoga što oni misle da je to nepotrebno: čibuče cijeli dan, piju kavu, seru po brežuljcima i prodaju filozofiju da su oni najpametniji zato što imaju Kusturicu i Bregovića"

Joško Marušić, Hrvatsko Slovo, studeni 1994.:

"Sarajevo je bio izmišljen i napuhan grad. To je jedna dolinica okružena brdima, grad koji nije u skladu sa svojim mogućnostima, i u kojem je sve bilo lažno. Bio je lažan jezik, kult, taj njihov kozmopolitizam, umjetnost, identitet... Sve je bilo umjetno i lažno, i grad se srušio na jednu realnu mjeru. Naravno, tragično je to što su ti ljudi preživjeli, ali - na kraju krajeva - sami su krivi. Zašto se to ne dogodi u Zagrebu? Zašto se to ne dogodi u Splitu?"

Ma koliko puta vodu potezali, ma koliko vodokotlića i pripadajućih im četki pritom izraubovali, badava je, zakorilo se, smrdi do neba, i ne mereš to isprati ... da ga hebeš ...