BORIS DEŽULOVIĆ U OPROŠTAJU OD PRIJATELJA

Miro Bogdanović bio je najhrabriji čovjek u gradu!

ritn by: Lupiga.Com | 22.05.2017.
BORIS DEŽULOVIĆ U OPROŠTAJU OD PRIJATELJA: Miro Bogdanović bio je najhrabriji čovjek u gradu!
U Splitu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, održana je danas komemoracija za Miru Bogdanovića, poznatog splitskog ugostitelja, koji je olovnih devedesetih godina minulog stoljeća, zbog krvnih zrnaca koje su s "mjerodavnog mjesta" ocijenjena nepoželjnima, u više navrata pretučen, zatvaran i označen nepoželjnim u gradu u kojem se rodio. Njegov otac bio je oficir JNA, što mu je uzeto za dodatno zlo. Međutim, Miro Bogdanović bio je tvrdoglav čovjek, Miro Bogdanović bio je heroj. O tome je u dirljivom oproštaju pred okupljenima govorio veliki hrvatski novinar Boris Dežulović. Posmrtno Dežulovićevo slovo prijatelju donosimo na ovom mjestu i preporučujemo ga kao lektiru budućim generacijama, koje, nadajmo se, ljude neće cijeniti i dijeliti po njihovoj nacionalnosti, u vremenu koje će, nadajmo se, sve stvari napokon staviti na svoje mjesto. Pročitajte Dežulovićev govor.

U Splitu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, održana je danas komemoracija za Miru Bogdanovića, poznatog splitskog ugostitelja, koji je olovnih devedesetih godina minulog stoljeća, zbog krvnih zrnaca koje su s "mjerodavnog mjesta" ocijenjene nepoželjnima, u više navrata pretučen, zatvaran i označen nepoželjnim u gradu u kojem se rodio. Više o Miru Bogdanoviću i kalvariji koju mu je osigurala mlada hrvatska država pogledajte u njegovom osobnom sjećanju, u produkciji udruge Documenta.

Njegov otac bio je oficir JNA, što mu je uzeto za dodatno zlo. Međutim, Miro Bogdanović bio je tvrdoglav čovjek, Miro Bogdanović bio je heroj. O tome je u dirljivom oproštaju pred okupljenima govorio veliki hrvatski novinar Boris Dežulović. Posmrtno Dežulovićevo slovo prijatelju donosimo na ovom mjestu i preporučujemo ga kao lektiru budućim generacijama, koje, nadajmo se, ljude neće cijeniti i dijeliti po njihovoj nacionalnosti, u vremenu koje će, nadajmo se, sve stvari napokon staviti na svoje mjesto. Pročitajte Dežulovićev govor.

Boris Dežulović
Dežulović se danas dirljivim govorom oprostio od Mira Bogdanovića (FOTO: Lupiga.Com)

"Nas feralovce u ovom gradu nitko nije volio više od Mira Bogdanovića. Neumjereno se pred drugima hvalio našim prijateljstvom, ili je barem tako moglo izgledati negdje drugdje, u nekom drugom, paralelnom svemiru, u nekom drugom Splitu i nekoj paralelnoj Hrvatskoj. Zapravo se on našim prijateljstvom nije hvalio, već ga je drugima unosio u lice i trljao o nos. Naše prijateljstvo nije, naime, nešto čime se dobivaju društveni bodovi i penje na socijalnoj ljestvici: u ovom gradu, u ovoj zemlji, to je najkraći kopneni put u društvenu propast. Našim prijateljstvom u ovome se gradu hvale ili socijalno disfunkcionalni ljudi, ili oni suludo hrabri.

A Miro - to zna svatko tko mu je ikada barem piće naručio - nije bio socijalno disfunkcionalan tip.

Volio nas je tako u svojim uobičajenim pretjerivanjima predstavljati kao narodne heroje, iako je prava istina da je zapravo on, Miro Bogdanović, bio najhrabriji čovjek u Splitu. O tome bih, eto, htio govoriti, po tome bih volio da ga pamte. Njegova djeca, kad ih netko pita, da kažu: 'To je bio moj otac. Najhrabriji čovjek u gradu.'

Jer nas je bilo trojica, nas je bilo dvadeset, nas je bilo stotinu, a Miro je bio jedan, i bio je sam. Iza njega ne samo da nije stajao nitko, nego je prirodom svog posla bio otvoren i otkriven, kao nenaoružani vojnik na brisanom prostoru, u jurišu sam protiv svih.

A Miro nije bio vojnik. Nije bio revolucionar, nije bio novinar ili pisac, nije bio političar, niti društvena zvijezda. Miro je bio samo čovjek koji je uporno i upravo nerazumno tvrdoglavo htio misliti svojom tvrdom glavom, i gostioničar koji je jednako uporno i nerazumno tvrdoglavo samo htio dobro i pošteno raditi svoj posao. Samo to. Ništa manje, ništa više. I zatekao se u onom drugom, paralelnom svemiru, u onom paralelnom gradu i paralelnoj zemlji u kojoj i gostioničari, da bi mislili svojom glavom i dobro i pošteno radili svoj posao, moraju biti narodni heroji.

Takav je heroj Miro Bogdanović. Heroj svih onih koji su u zla nedoba samo htjeli dobro i pošteno raditi svoj posao.

I takav je ovaj grad, takva je ova zemlja, u kojoj ni gostioničari ne mogu raditi svoj posao ako se ne poklone totemu.

Mogao se, jasno, i Miro pokloniti totemu. Ništa lakše. Teško pri tom da od gostioničarskog zanata postoji lakši za klanjanje i sagibanje s legitimnim društvenim opravdanjem: u njegovu poslu 'gost je uvijek u pravu'. U tom je poslu, najzad, uvijek bio jedan od dva najbolja u gradu, znao je sve koje trebalo znati, i samo da je pristao na pravila igre - samo da se onoga dana, kad je kao jedan od dva najbolja u gradu radio catering za prvi dolazak Franje Tuđmana u Split, ugurao tamo gdje se ugurati trebalo, moglo i moralo - danas bi se od Mira Bogdanovića opraštali u zagrebačkom HNK, uz birane riječi bivših ministara i državotvornih recitatora.

Miro, međutim, nije bio taj.

Mogao se Miro, kad se već nije htio pokloniti, barem ukloniti. Mogao je šutjeti i gledati svoj posao, plaćati zaštitu gradskoj mafiji i simbolički, domoljubni reket državnoj, onako kako ga plaćaju četiri milijuna hrvatskih građana što gledaju svoja posla. Ukoliko ih, jasno, uopće imaju.

Miro, međutim, nije bio ni taj.

Mogao je Miro, naposljetku, sve prodati i otići, kao što su iz ovoga grada otišle hiljade njih s pogrešnim DNK. Mogao je, kao jedan od najboljih u svome poslu, odavno već biti negdje u onom stvarnom, fizičkom svijetu, otvoriti uglednu oštariju negdje u Njemačkoj ili u Kanadi, napraviti karijeru i imati za sebe i svoju obitelj miran, lagodan i udoban život, tamo negdje gdje se za svoj posao i svoj život ne treba klanjati totemima i plaćati domoljubni reket.

Miro, međutim, nije bio ni taj.

Miro je odlučio ostati, raditi svoj posao najbolje što zna, družiti se s prijateljima koje je sam izabrao i misliti glavom iz svoje osobne iskaznice. Život dostojan čovjeka, posao dostojan njegova znanja. Htio je samo biti dobar dalmatinski kuhar. Ništa manje, ništa više. Samo to. A za to - samo dakle biti ono što jesi i samo raditi samo ono što znaš - u ovome je gradu i ovoj zemlji valjalo biti hrabar. Za to je valjalo biti jebeno hrabar. Valjalo je biti heroj.

Miro Bogdanović
"Miro je na kraju, naravno, pobijedio" (SCREENSHOT: Documenta)

Lako je biti hrabar sam sa sobom i kompjuterom ispred sebe. Treba biti hrabar kad radiš na ulici, vrata otvorenih za svakoga tko ulicom prolazi, i za svakoga tko zna adresu tvojih otvorenih vrata. Trebalo je biti hrabar kad ti u lokal uđe petnaest dičnih vitezova u uniformama, ili desetak godina kasnije petnaest gradskih mafijaša, a policija ti oba puta savjetuje da držiš jezik za zubima.

Ponižavali su ga, tukli, premlaćivali, ucjenjivali, prijetili mu, maltretirali djecu i obitelj, demolirali restoran i dizali ga u zrak, pljačkali ga, hapsili, sudili i zatvarali, tjerali ga da proda lokal i počinje ispočetka. A grad je gledao i šutio. Cijeli aparat slavne Republike Hrvatske, obavještajne službe, Hrvatska vojska, Ministarstvo unutarnjih poslova i Državno odvjetništvo navalile su na jednog gostioničara, samog protiv svih. Cijelo podzemlje slavne Republike Hrvatske, organizirani kriminal, gradska mafija, dragovoljci iz Lore i ustaše sa šankova navalili su na jednog gostioničara, samog protiv svih.

A grad je gledao i šutio.

To je bio Miro Bogdanović, gostioničar s vlastitom glavom na vlastitom ramenu, sam protiv predsjednika države, vojske, policije i mafije, sam protiv svih. Samo zato što je htio dobro i pošteno raditi svoj posao.

Miro je na kraju, naravno, pobijedio. Pretvrda je to bila glava. Postao je ono što je htio. Dobar dalmatinski kuhar. Kogo. Ne od onih gastro-zvijezda i master chefova što poziraju po televiziji i društvenim kronikama, ne od onih što sakupljaju Michelinove zvjezdice kao činove i otvaraju trendovske restorane kompliciranih naziva za kritičare i recenzije na internetu, već od onih što cijeli život, uporno i tvrdoglavo isti, stoje na istim vratima, dočekujući goste i radujući se prijateljima. Samo to. Ništa više, ništa manje.

To je bio Miro, pobjednik. Heroj svih onih svakodnevnih i neznanih što su svih ovih godina samo htjeli dobro i pošteno raditi svoj posao.

Miro Bogdanović, najhrabriji čovjek u gradu."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Documenta


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije