Ovo neće biti samo filmska kritika, pa ni usporedna analiza dva potpuno različita filma. Potonje čak ne bi ni imalo smisla, budući da su „Barbie“ Grete Gerwig i „Oppenheimer“ Christophera Nolana prije neskladni nego suprotni filmovi s jasnom logičkom osom ili osama podjele. Ovo će biti analiza jednog fenomena koji je započeo poslovnom odlukom, odnosno poslovnim odlukama, da bi se nakon toga nastavio i dobio dodatnu razradu na internetu, pa ga je na koncu prihvatila i publika, od profesionalne do one sasvim obične. Ni Pula Film Festival nije ostao imun na ovaj fenomen, a u Zagrebu su premijere oba filma održane gotovo istog dana, dok se nakon ulaska ovih predodređenih hitova za široku publiku u kino distribuciju, traži ulaznica viška.

Ipak, prije nego li pređemo na stvar, valjalo bi se podsjetiti nekih pojedinosti. Iako nam se sada pandemija čini kao daleka ružna uspomena, ona je na vrhuncu svoje moći prijetila da će konačno uništiti kino, a distribuciju filmskog sadržaja u potpunosti preusmjeriti na globalne internetske servise. Žrtvom toga bio je i poslovično pedantni Christopher Nolan koji svoje filmove snima po najvišim standardima analogne kinematografije (film od 70mm, IMAX) koji se, pak, mogu osjetiti na pravi način jedino u kinu. Odnosno, „žrtvovan” je njegov prethodni film „Tenet“ koji se ubrzo nakon ograničene kino-distribucije, ili čak usporedo s njom, „zavrtio” i na spomenutim servisima. Zbog toga je britanski filmaš s holivudskom adresom raskrstio sa svojim dotadašnjim distributerom Warnerom, pa je njegov novi film distribuiran pod okriljem Universala. 

Warner je, pak, za ljetni hit za sezonu 2023. izabrao „Barbie“ Grete Gerwig, pa su dva filma koja, u teoriji, ciljaju na različitu publiku, u distribuciju ušla na isti dan. Ta igra „bogova” kino-distribucije, ma koliko neobična bila, nije ni ilegalna, ni posebno nova, pa čak ni posebno „pokvarena”. Zapravo, takve su se prakse dešavale i ranije, najčešće s akcijskim ili super-herojskim franšiznim spektaklima koji možda ciljaju na istu publiku, ali ipak na različitu „fan-bazu”, ili sa filmovima koji pretendiraju na nagrade jer je „sezona” za njih prilično uska i sve se više sužava. Stvar je, pak, u tome da, analogno čuvenoj mudrosti Zuke Džumhura (o Alahu koji svakom dodijeli broj koraka koje će za života napraviti), „običan” kino-posjetitelj godišnje „naniže” jednocifren ili niži dvocifren broj karata koje će kupiti, pa je sva prilika da neće dvije od njih potrošiti u istom tjednu, još manje u istom danu, na dva takva „teškaša”.

Tajna fenomena se skriva u tome da ga je prvo prihvatila (imaginarna?) internet-zajednica i pretvorila ga prvo u dizajnersko zezanje. Na „vlak” su se onda uključili pratitelji trendova opće prakse, za njima i oba velika distributera, filmaši, glumci i tehnička ekipa iza obadva filma, kino-dvorane, od malih i neovisnih do velikih lanaca, festivali poput Pule, filmski kritičari i komentatori društvenih zbivanja, a na kraju i široka, najšira moguća publika. Rezultat toga nisu samo teorije i ideje kako posložiti petosatni filmski „polumaraton” u jednom danu, odnosno kojim redom pogledati oba filma (Stuart Heritage je u Guardianu izjavio da je kombinaciju koju je on odabrao, prvo „Oppenheimer“, pa onda „Barbie“, jedva preživio i usporedio ju s osjećajem da mu je na majčinu sahranu upala rulja konceptualnih performera), već i opipljivi dolarski iznos od pola milijarde u nepunom prvom tjednu prikazivanja na globalnoj razini (dvije trećine od toga „kasirala” je „Barbie“, trećinu „Oppenheimer“).

Situacija u Puli bila je posebno interesantna i atipična. Dva su filma ubačena u program u kasnom, ponoćnom terminu u Areni dan za danom, ali je zbog vremenskih uvjeta planirana „open air” projekcija prvog od njih, „Oppenheimera“, silom prilika otkazana, odnosno pomjerena u daleko manju zatvorenu dvoranu Istarskog narodnog kazališta koja, pak, nije mogla primiti sve posjetitelje koji su pod kišom, vjetrom i prašinom u hitrom tempu prehodali Giardine. Na program su, nakon vremenskog fijaska u srijedu, ubačene još dvije projekcije u kazalištu u subotu. „Barbie“ je, pak, održana po planu u četvrtak, s početkom malo prije ponoći i ispred do vrha ispunjene Arene. Vaš vjerni kritičar je, dakle, pogledao prvo „Barbie“, pa „Oppenheimera“ u razmaku od, otprilike, dan i pol.

U ovakvoj „kombinaciji” i nakon po jednog gledanja oba filma (koji su slojeviti, te stoga iziskuju barem još po jedno gledanje za ozbiljniju analizu), dojam je da, koliko god fenomen „Barbenheimer” bio „fenomenalan”, sami filmovi koja ga tvore to nisu. Opet, riječ je o solidnim, čak dobrim filmovima koji unatoč tome imaju svoje očite, ponekad i prilično krupne mane.

U slučaju „Barbie“, osnovni problem je to što najpotentnija poanta, pritom još najduhovitije izrečena, dolazi na početku filma, u uvodnoj sekvenci. U njoj naratorica (glas Helen Mirren) objašnjava revolucionarnost lutke Barbike, u smislu toga da su sve lutke prije nje bile bebe sa kojima su se curice jedino mogle igrati mame, a ona je prava, odrasla žena, što, je li, krijepi maštu i osnažuje ženski rod koji može zamišljati lutku kao predsjednicu, znanstvenicu, novinarku, književnicu, ženu-majku ili slobodnu ženu koja može raditi što joj je volja bez stege patrijarhata i očekivanih rodnih uloga. Sekvenca je inače intonirana kao parafraza Kubrickove „2001: A Space Oddysey“ u kojoj djevojčice postaju majmuni, stare „bebaste” lutke kosti kojima se oni igraju, a Barbie svemirski brod. 

Film nadalje ide kursom borbe protiv patrijarhata, sa sve ozbiljnijim i akademskijim tonom kako odmiče, odnosno s ironijom koja se smanjuje i skuplja do potpunog nestanka. Dok Gerwig operira u ironičnom, zafrkantskom registru, „Barbie“ je još i zabavan film koji otkriva loše strane, prvo matrijarhata s blentavim muškarcima za jednokratnu upotrebu (svi „vise” na plaži i zovu se Ken, baš kao što se sve uspješne žene zovu Barbie), pa onda i patrijarhata (kada u odsustvu glavne „Barbike” „Kenovi” preuzmu vlast, aludirajući pritom na konzervativnu rekonkvistu za vrijeme Donalda Trumpa). Međutim, kako trajanje filma prolazi, tako i on skreće ka sve akademskijem i sve više „mainstream” ljevičarskom diskursu, pa shodno tome postaje sve manje zabavan. Ne pomaže ni nivelacija šire priče o međugeneracijskom sukobu između žena (relativno konzervativne majke nasuprot „woke” kćerki), ne pomažu ni „catchy” songovi oko kojih se grade plesne sekvence, ni sprdnja sa kompanijom Mattel odgovornom za koncept Barbike, a ni poruke osnaženja starijim generacijama žena kojima valja potvrđivati da su još uvijek „lijepe”. Nije od pomoći ni to što „glavnu” Barbiku igra „najbarbikastija” od svih glumica u trenutnom Hollywoodu, Margot Robbie, a ni što se Ryan Gosling u ulozi „glavnog” Kena u svakom trenutku smije bez zadrške osramotiti. Problem je zapravo u preozbiljnom tonu koji se iz petnih žila trudi negirati sprdnju kao često najelegantniji i najefektivniji način borbe protiv svih zala koje patrijarhat sa sobom donosi. (A ni matrijarhat nije puno bolji, premda sada to nije tema.)

Poput „Barbie, i „Oppenheimer“ iznevjerava očekivanja koja na početku potiče. Naime, film počinje citatom samog junaka J. Roberta Oppenheimera koji glasi „Sada sam smrt, uništitelj svjetova”, ali se na toj moralnoj dilemi Nolanov film uglavnom ne zadržava. Tom dilemom se autor i njegov film bave (donekle, ne zaista dubinski) u centralnom dijelu uratka, dok okvir(e) za to čine dva saslušanja, jedno čije je predmet Oppenheimer i njegova dozvola za baratanje dokumentima s oznakom državne tajne (nakon što je dotični predvodio tim znanstvenika koji su izumili atomsku bombu), a koje mu je „spakirao” jedan od poslijeratnih sponzora, a kasnije nemezis Lewis Straus, te saslušanjem samog Strausa pred senatskim komitetom, a povodom njegove potonje kandidature za mjesto državnog sekretara za trgovinu. 

Ključna pitanja u tim okvirnim saslušanjima su je li Oppenheimer bio komunist ili njihov simpatizer, svjestan ili nesvjestan, te njegov sukob sa svojom religijskom pozadinom, s drugim znanstvenicima kojima je polazište po tom pitanju bilo isto, a na koncu i njegove političke ambicije, sve u poznatom ključu o moralnim znanstvenicima i korumpiranim političarima i vojnicima od kojih svi moraju donijeti svoje odluke, čisto etičke ili pak pragmatične i političke. Nezgoda je, dakle, u tome što Nolanov film promašuje univerzalnu poantu o tome da je čovjek (kao vrsta, ne kao pojedinac, mada u konačnici i to) dobio moć da uništi druge ljude i planet kao takav jer se njome zapravo i ne bavi, ali se zato bavi, u poređenju s time, trivijalijama je li ludi genij i serijski preljubnik bio „patriot” ili „komunist”, odnosno do kuda su sezale njegove veze s proskribiranom partijom. To jest, jesu li bile samo površne i preko poznanstava njegove bivše supruge ili su bile ipak nešto dublje, vođene vlastitim idealima. 

Na koncu, gledatelj o kompleksnoj osobnosti kontroverznog znanstvenika može zaključiti da mu je bilo žao da svoj proizvod ne može testirati na, u tom trenutku, svojim primarnim neprijateljima Nijemcima, već da se zadovoljio testiranjem istog na Japancima koji ga, stjecajem okolnosti, nisu puno dirali, ali se „živom” testiranju nije jako usprotivio, za razliku od nekih svojih kolega, da bi savjest i inzistiranje na opreznom tretmanu razornog potencijala atomske energije proradila tek kasnije, a da je ono što ga je u političkim ambicijama smelo bio sukob s političkom i vojnom vrhuškom, kao i mogućnost da je netko iz njegovog tima saznanja odavao komunistima, odnosno Sovjetima.

Kao što u „Barbie“ uglavnom ne pomaže inflacija pastela, tako u „Oppenheimeru“ ne pomaže ni pijetetni mračni ton i infuzija ozbiljnosti potkrijepljena s „all star” glumačkom ekipom od Cilliana Murphyja u naslovnoj ulozi nadalje. „Barbie“ je jednostavno promašena prilika da se kroz posve izmišljena „pravila igre” progovori o patrijarhatu, rodnim ulogama i čemu sve ne u jednom neozbiljnom, ironičnom i nadasve laganom tonu, a „Oppenheimer“ je isto tako promašena prilika da se u ozbiljnom, pijetetnom, čak i mračnom tonu progovori o filozofskim temama odgovornosti pojedinca za posljedice koje može trpjeti čitav svijet. I jedan i drugi film, odnosno njihovi autori, zadovoljili su se sa ubiranjem lakih poena na domaćem terenu, bilo da se radi o akademsko-feminističkim ili o akademsko-ljevičarskim krugovima, sada kod publike, a kasnije i u sezoni nagrada, pristajući u konačnici na to da će zapravo plesati jedno ljeto i vjerojatno još jednu sezonu nagrada te nakratko fascinirati publiku namjesto ostavljanja zapisa za vječnost ili makar za povijest.

Fenomen je tu, filmovi su za sebe dobri, iako bi mogli biti i bolji (naročito „Oppenheimer“ koji je zapravo nespretni spoj dva dobra ili čak vrlo dobra biografska filma, jednog o učešću znanstvenika na „zlom” političkom projektu kreacije atomske bombe i drugog, o padu istog s pijedestala omiljene osobe). Ali on će poslužiti za kratkotrajno pamćenje onih koji će „sve skužiti” i samo za to. Zapravo, dva različita, problematična, a unatoč tomu dobra filma će se tako samo ispuhati, a svijet se neće pomjeriti ni za milimetar od pozicije na kojoj je sada. Govorimo li tu o medvjeđim uslugama za koji god plemeniti cilj?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Barbie/Oppenheimer