24 SATA VRTLOGA GLAZBE I PLESA

Gotovo 30 plesača i glumaca vodilo nas je svim znanim i neznanim stazama

ritn by: Mladen Bićanić | 05.10.2017.
24 SATA VRTLOGA GLAZBE I PLESA: Gotovo 30 plesača i glumaca vodilo nas je svim znanim i neznanim stazama
Traje noć i dan, puna 24 sata izuzetno uvježbanom i predanom ansamblu od gotovo 30 plesača i glumaca bilo je potrebno da nas provede svim znanim i neznanim stazama i stranputicama, zakutcima i skrivenim, zagonetnim mjestima mitologije i drame drevne, antičke Grčke. Gledatelji, uostalom kao i njegovi performeri, imaju pravo na odmor, oni će čak neko vrijeme spavati i na sceni, publika može sasvim slobodno prekidati gledanje, a zatim se ponovno vraćati u dvoranu i nastaviti pratiti zbivanja što nas vode do samog srca grčke drame, do vrela gdje je prvi put nastala i gdje izvire tragedija u teatru. Gola ljudska tijela Fabre često koristi u predstavi, ona su gotovo njen zaštitni znak, poput broja sedam, poput povremenih operskih arija, monologa pred mikrofonom ili korištenja raznorodnih jezika u predstavi: govori se i pjeva engleski, francuski, njemački, talijanski, holandski – ta gola tijela, muška i ženska, zauzimaju najrazličitije poze poput kamenih kipova ili slika na frizovima u hramovima.

Beogradski internacionalni festival teatra Bitef, u svom 51. izdanju – zadnji tjedan rujna 2017. – u sedam predstava glavnoga programa pristiglim iz Engleske, Belgije, Slovenije, Njemačke, Irana, Švicarske i Srbije, zemlje domaćina ove renomirane i u svijetu vrlo cijenjene kazališne priredbe što afirmira istraživački, eksperimentalan i provokativan teatar, oslonio se na dvije temeljne linije. Po jednoj teče sve ono epsko, pripovjedačko, dakle ne izvorno dramsko, što prepoznajemo u predstavama, a po drugoj vrijeme izvedbe, koje se u jednom slučaju proteže čak na cijela 24 sata, u drugima četiri do šest sati. 

Predstava „Planina Olimp – u slavu kulta tragedije“ u izvedbi kazališnog kolektiva Troubleyn, iz belgijskog Antwerpena, praizvedena u Berlinu prije dvije godine, čiju režiju, koncept, dobar dio tekstualnog predloška, scenografiju i koreografiju potpisuje Flamanac Jan Fabre, kojom je ovogodišnji Bitef i službeno otvoren, to najbolje ilustrira. Naime, kako to naglašava i umjetnički direktor Bitefa, Ivan Medenica: „Projekt Olimp odredio je obe glavne programske linije 51. Bitefa – i estetsku i tematsku – problemsku“. U estetskom pogledu on markira jednu od najznačajnijih tendencija u suvremenim izvođačkim umjetnostima, predstave dugog trajanja, „durational performances“. Tri predstave (spomenuti „Olimp“ i dvije slovenskog redatelja Jerneja Lorencija, „Biblija, prvi pokušaj“ te „Carstvo nebesko“) noseći su elementi tematske linije, koja se svodi na okretanja ka, rekao bi Liotar, „velikim naracijama“, odnosno ključnim pričama na kojima počiva naša civilizacija; Fabreova se predstava zasniva na cjelokupnoj grčkoj mitologiji, Lorencijeva na Bibliji, u oba slučaja riječ je, dakle, o bazičnim mitskim narativima Zapadne civilizacije… 

Jan Fabre na „Olimp“ gleda kao na svoje testamentarno djelo: „To je testament moje kazališne prakse i mog načina mišljenja, sve vježbe koje podučavam, odnosno njihovi modeli, prisutni su na sceni“. To putovanje kazališnim istraživanjem i saznanjem o mogućnostima, postupcima i tehnikama kazališnog jezika tog svestranog, u mnogim granama umjetnosti djelatnog pregaoca, na pozornici traje noć i dan, puna 24 sata njemu i njegovom odanom i izuzetno uvježbanom i predanom ansamblu od gotovo 30 plesača i glumaca potrebno je da nas provede svim znanim i neznanim stazama i stranputicama, zakutcima i skrivenim, zagonetnim mjestima mitologije i drame drevne, antičke Grčke. 

Bitef
Gotovo 30 plesača i glumaca potrebno je da nas provede svim znanim i neznanim stazama i stranputicama (FOTO: Bitef.rs)

Gledatelji, uostalom kao i njegovi performeri, imaju pravo na odmor, oni će čak neko vrijeme spavati i na sceni, publika može sasvim slobodno prekidati gledanje, a zatim se ponovno vraćati u dvoranu i nastaviti pratiti zbivanja što nas vode do samog srca grčke drame, do vrela gdje je prvi put nastala i gdje izvire tragedija u teatru. Sve, znači, počiva na antičkoj mitskoj građi, na dramama starih Grka, Eshila, Sofokla, Euripida, na tragu Homerovih epova – ne odvija se slučajno 51. Bitef pod motom „Epic trip“ – „Epsko putovanje“. Sve se tu izvodi iz rituala i obreda - proroci, ljudi i bogovi tu su jedni pored drugih, u svojim vječnim sukobima, suprotstavljanjima i netrpeljivostima, magično je to putovanje kroz nestale kultove, zaboravljene predaje i zamagljena vjerovanja iz kojih se, postupno, u osvit civilizacije, rađala tragedija. 

Akteri tog vrlo vješto vođenog kazališnog projekta, Jan Fabre, (1958.), koautor teksta Jeroen Olyslaegers (1967.), kompozitor Dag Taeldman (1968.), uz čak četiri dramaturga, kućni Miet Martens i gostujući Hans Thies Lehman, Luk Van den Dries i Freddy Decreus, učinili su sve što je u moći kazališta da nam, iz jednog sasvim drugog ugla osvijetle neke od najistaknutijih likova, junaka i anti-junaka tog mitskog, davno prohujalog vremena: Antigonu, Edipa, Elektru, Fedru, Hekubu, Herkula, Hipolita, Medeju, Odiseja, Oresta, Zeusa … I, nadasve, u prvom planu i pod punim svjetlom reflektora, zaigranog, veselog i gotovo dječački naivnog, ali zato ništa manje opakog i krvožednog Dionisa, sina najvišeg među grčkim bogovima, Zeusa i nesretne Semele - Dionisa boga vina i vinogradarstva okruženog zaluđenim bakantkinjama, jer njegovo drugo ime jeste Bakho, u čiju čast su se priređivale lude svečanosti, plesalo do iznemoglosti i pjevali se ditirambi iz kojih se, konačno, rodila i tragedija.

U ta 24 sata svi će oni prodefilirati pozornicom, uronjeni u svoje živote, kobi, sudbine, mržnje, ljubavi, bol i radost, njima se hrani i napaja ova predstava o čijoj strukturi sam Fabre kaže i ovo: „Osim tekstova iz korpusa tragedije, pisao sam sve tekstove o snovima, nesanici i noćnim morama. Ovi tekstovi su u relaciji s tekstom iz tragedija, budući da je originalni jezik tragedije s vremenom izgubljen, pa on liči na jezik snova, a u njima je veoma prisutna dimenzija upravo snova i predviđanja“. 

Bitef Olimp
„Istina je ludilo“, poručit će na samome kraju, dok svi protagonisti, u vehementnom finalu, u kontroliranom kaosu glazbe, pokreta i plesa, uzvikuju razdraganoj publici - „Dajte nam svoju ljubav!“ (FOTO: Bitef.rs)

Osnovna boja predstave je bijela, prožeta je, naravno crvenom, bojom krvi, krv i meso, u doslovnom, a ne prenesenom značenju, nezaobilazni su rekvizit predstave, tu je još i zlatna, božanska boja i zeleni lovor – vijenci. No budući da bijela sadrži sav spektar boja, ona će se u podužoj finalnoj sceni razlomiti, raspršiti u vatromet duginih boja, predstava će završiti u proplamsaju šarenila, posvuda će letjeti raznobojni konfeti, nastat će vrtlog i urnebes glazbe, plesa i pokreta. Koreografija je ovdje dominantna, ona povezuje sve točke tog 24-satnog, neprekinutog slijeda zbivanja, prizora i scena, dramski pasaži nešto su rjeđi, ali i dalje dovoljno rječiti i upečatljivi, Fabre, naravno, kao izvrstan likovni umjetnik, slikar i kipar, itekako zna stvoriti dojmljivu sliku koja će se pamtiti. 

Predstava, neizbježno, počiva na beskrajnim ponavljanjima, bilo jedne replike, prizora, neke scene ili čak čitavih segmenata izvedbe – sve se, naravno, može izreći na tisuću načina, sve se može odigrati drugačije i različito, Fabre to vrlo dobro zna i koristi, vješt je u tim preobrazbama i transformacijama svojih glumaca i glumica, plesača i plesačica, dopušta im, dapače insistira da to što igraju i izvode donose u beskrajnim varijacijama, na tome gradi predstavu. Ponekad imate dojam da sudjelujete u nekoj pomno promišljenoj i majstorski vođenoj prezentaciji kojoj je cilj da vas upozna s nepoznatim i zagubljenim elementima stare antičke drame, da pred vama, kao na nekom fantastičnom safariju kojim putujete kroz prošla vremena, izranjaju junaci drevnih mitova, kultova, epova i zaboravljenih priča, sve s namjerom da vas uvjere da nije bilo tako kao što vi mislite, da njihova krivnja nikada nije bila dokazana ni potvrđena, da su oni oduvijek bili samo igračke u rukama bogova, pokretani kao lutke na koncu, njihovim hirom, bijesom ili naprosto obiješću, potrebom da se razonode i zabave.

Šarena je to slikovnica Jana Fabrea, sažetak njegove dugogodišnje avanture u umjetnosti teatra, gotovo neki mali, neophodni i svakome potreban priručnik iz grčke mitologije i antičke drame za početnike, u kojemu ćete susresti neka, na prvi pogled, čudna, zastrašujuća bića iz davnih vremena, no družeći se s njima taj dan i noć zahvaljujući magiji kazališne igre i iluziji kojom nas obmanjuje teatar, uskoro ćete ih početi razumijevati, prepoznavati, uvidjeti da nisu zapravo tako različita od vas samih, da vrijeme i prostranstva koja vas dijele nisu nikakva prepreka da ih primite u vaše okrilje, pripitomite, zavolite i prigrlite kao svoje i shvatite da uopće niste različiti, da dijelite gotovo iste snove, strahove, smijeh i suze. U središtu njegove predstave postavljeno je tijelo, dakle pokret, gest, tu je i glazba, naravno, no ne zaboravlja se niti riječ, a postupak kojim se služi da bi vam tu mitsku, dramsku riječ otjelotvorio vrlo je jednostavan i efikasan.

Prvo će vas glavno lice drame o kojoj je trenutno riječ na pozornici nagovijestiti svoju tragičnu sudbinu, opisati vam glavne tokove kojima će, iznenadno i neočekivano, krenuti njegov život, podsjetiti vas što se tu, zapravo zbilo, tko je pogriješio i zašto. Potom slijedi čitav niz neočekivanih scena i prizora, naoko nepovezanih, koji gotovo da se nadmeći između sebe u opscenosti, brutalnosti, divljaštvu, krvožednosti, oni su mahom halucinantni i fantazmagorični, svima njima, treba li reći, upravlja i gospodari neprikosnoveni vladar pomućenog stanja svijesti, Dionis i njegove Bakhe, oni nas uvode u te snove i snoviđenja kojima Fabre nadomješta nedostajući dramski narativ izgubljen u nanosima vremena i historije, tada gledate ono što on misli da grčka drama danas može značiti modernom čovjeku. Potom, nakon sat ili nešto više vremena, sve se to urušava, gubi, nestaje, počinje se iznova na nekom drugom mjestu, s nekim drugim junakom - gubitnikom. 

Primjera radi: Edip je kod njega mucavac, grči se i muči da bi nam ispričao svoju verziju hude sudbine koja ga je nagnala da ubije oca i oženi se majkom, on će jedva nekako prozboriti: „za sve je krivo besmisleno sranje koje život zovemo“, poučiti nas da je on žrtvovan da bi se sakrile prave namjere Zeusovog kozmosa i potom, zajedno sa sedam golih plesača, on, slijep, poguren i izgubljen među tim jedrim, mladim tijelima, zaigrati sirtaki! Ta gola ljudska tijela Fabre često koristi u predstavi, ona su gotovo njen zaštitni znak, poput broja sedam, poput povremenih operskih arija, monologa pred mikrofonom ili korištenja raznorodnih jezika u predstavi: govori se i pjeva engleski, francuski, njemački, talijanski, holandski – ta gola tijela, muška i ženska, zauzimaju najrazličitije poze poput kamenih kipova ili slika na frizovima u hramovima, na starim freskama ili vazama, iz njih progovara onaj nestali duh stare Grčke, kao da se pojavljuje iz Aladinove čarobne svjetiljke i predstavlja nam likove jednog svijeta zauvijek iščezlog. 

Dionis u svemu tomu ima posebnu ulogu, Fabre ga smješta u epicentar tog „Epic tripa“, on nas vraća našim početcima, njegov kult je razoran i silovit, nema mjere, njegova praiskonska snaga u samom je središtu predstave, razorna i uništavajuća, a opet ne može mu se ne priznati ljepota i dah ljepote kojom očarava. On se zagonetno smješka dok izgovara vlastitu mantru: „Dadoh im tek ludila malo“, svjestan da mu se nitko ne može oduprijeti, da je snažan kao Bog, on je simbol svega onoga što nam nedostaje, što smo izgubili ili zaboravili u ovom nemuštom životu i jurnjavi za bespotrebnim i besmislenim stvarima, on ponovno pobuđuje u nama ljubav, ostrašćenost i moć da se bude drukčiji, svoj. 

„Istina je ludilo“, poručit će na samome kraju, dok svi protagonisti, u vehementnom finalu, u kontroliranom kaosu glazbe, pokreta i plesa, uzvikuju razdraganoj publici - „Dajte nam svoju ljubav!“. 

Jan Fabre, u punom sjaju svog kazališnog testamenta, rijetko koga ostavlja u kazalištu ravnodušnim.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bitef.rs

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije