Dan i još jedan (kraj 7 poglavlja)

ritn by: Nenad Rizvanović | 03.10.2003.
Dan i još jedan (kraj 7 poglavlja)
Igrom slučaja, nakon gostovanja Seida Serdarevića, i novi nam gost također dolazi iz književničkih krugova. Baš poput Seida, i Nenad Rizvanović dugi se već niz godina bavi književnom kritikom (Vijenac, Glas Slavonije, Quorum, Oko, Godine, Slobodna Dalmacija...), ali isto tako i rock kritikom i to ponajviše u Heroini novoj, koju je i uređivao. Nenad je i jedan od osnivača FAK-a, a sa Krunom Lokotarom sastavio je i uredio zbornik FAKat, u kojem su zastupljeni tekstovi književnika sudionika FAK-a. Trenutno radi kao urednik beletristike u nakladničkoj kući V.B.Z. 2001. godine Hena.com mu objavljuje zbirku priča Trg Lava Mirskog, a za otprilike dva tjedna u izdanju istog nakladnika izaći će i Nenadov roman-prvijenac, Dan i još jedan, iz kojega vam ekskluzivno, u nastavku donosimo jedan odlomak...

ONOGA DANA KAD JE DIDA UMRO Tiborova je mama crnom maramom prekrila ogledalo u predsoblju. Obilazio je oko tog ogledala oprezno, pitajući se u kakvoj bi samo vezi mogli biti nečija smrt i odraz u zrcalu. Možda da se ne pojave duhovi? Ta teza bila je istog trena odbačena jer odrasli ljudi, barem one koje je poznavao, poput njegove mame, općenito ne vjeruju u duhove. Ali opet ne želi nikoga ništa pitati o toj crnoj marami jer ne želi slušati neko blesavo, brzopleto objašnjenje koje bi tek tako uništilo ovaj misterij. Siguran je da ogledalo za njega više nikada neće biti bezazlena zabava. No, čak i da na to nije bio pripremljen, čak i da to nije bilo njegovo prvo iskustvo sa smrću, vjerojatno bi mu bilo jasno da će dida doista umrijeti. Ovako, već se smatrao znalcem, jer je jednog ljetnog dana u onom istarskom primorskom mjestašcu, gdje su svake godine odlazili na ljetovanje, već bio shvatio da će i on, kao i svi drugi ljudi, jednog dana, naposljetku, umrijeti. Dok se motao po rivi kao i svakog drugog dana, gledao brodice i ribiče, u lučici se nije ništa spektakularno događalo, ljudi su ulazili i izlazili u jedini postojeći Supermarket, a on je pak razmišljao hoće li kupiti sladoled u novootvorenoj slastičarnici ili ne, odnosno bi li mu uspjelo taj sladoled zatajiti od roditelja, i DUM!, samo tako!, shvati da će i on umrijeti, da će postojati vrijeme kad će drugi ljudi živjeti, a njega neće biti.
Ta misao mora da je odnekud doplovila. Ona sigurno nije njemu pripadala, zaključio je poslije razmišljajući o tom događaju. Shvatio je da je najčudnija bila njena iznenadnost: možda je odjednom isplivalo nešto što se taložilo i taložilo, no intenzitet mu je bio takav da je mislio da će se onesvijestiti. Kasnije se sve počelo pokazivati na drukčiji, suženi i iskrivljeniji način, opasno privremen, što se tek teško podnosilo. Sve to kao da je doživljavao netko drugi, ne on, kao da je netko drugi gledao kako dida umire brzo i patnički.
- Takav je bio i njegov život - reče Tiborova mama u kuhinji. Možda je zato sada ležao u dnevnoj sobi na kauču, ne u spavaćoj sobi, kao inače, valjda da “ne smeta”, što je Tiboru odmah bilo sumnjivo. Ako bi se njegove sumnje pokazale točnima, onda bi to bila uvreda nad uvredama! Zar dida ne smije jednostavno umrijeti u krevetu u kojem svake noći spava? To je nešto što stvarno može tištati. Zar ljudima nije dopušteno umrijeti tamo gdje inače spavaju? Ali opet, ni od koga nije tražio odgovor, jer ako je bilo istina ono u što sumnja, pred njegovim očima odigravala se nepravda čije uzroke i posljedice nikako ne uspijeva dokučiti. 
Didina kuća nalazila se pod opsadom još od same naznake da bi mogao umrijeti. Po sobama se zapetljalo klupko starih ujni i ujaka, tetaka i polu-tetaka, nazovi-tetaka i polu-sestrični, lažnih baka, onih dakle koje su bile držane bakama premda to nikako nisu bile, ukratko prava vreva rođaka koji su se, zapravo, između sebe slabo poznavali. Jer didin otac je imao peh, ili sreću - tako se šalio jedan od mlađih, vedrijih ujaka - morao se ženiti triput, a sve tri žene su mu umrle mlade. Jedan par se izdvajao iz te galerije, barem po njemu: to su bili Maruška i Jure. Tehnički ili zakonski – tako je tvrdio Leo koji je sve uvijek znao - oni nisu bili patuljci. Tibor je spremno prihvatio taj zakon, no u svojoj devetoj godini ipak je bio viši od njih oboje. Maruški su izmjerili 135 cm, a Juretu tek tri centimetra više. Kakva je to čudnovata obiteljska genealogija morala biti da su njih troje, zapravo samo dvoje!, Maruška i Tibor, bili u bliskim rođačkim vezama! Oni, onako sitni i mršavi, a Tibor viši i valjda dvostruko teži od oboje. Nikome, nikad i pod nikakvim okolnostima ne bi priznao da se u njihovu društvu i on osjeća kao debeli patuljak, jer teta Maruška ga istinski voli, zapravo ona je jedna od najfinijih osoba u obitelji, i Tibor joj često odlazi u posjet. Tamo, u toj kući, sve izgleda kao u bajci: malo dvorište, sobica-kućica, kuhinjica i krevetići. Jure, doduše, uvijek smrdi po alkoholu, no nažalost to nije bila njegova najstrašnija tajna! Mama je jednom, opet sasvim neoprezno, pred njim ogorčeno izjavila da Juru nekako treba spriječiti da i pod stare dane tuče Marušku te – to je bilo sljedeće što je rekla već sasvim uplakana, ona je bila baš jedna prava plačljivica - da joj nije baš drago što Tibor tako često zalazi u tu kuću. Odlučio je zasada sve to uzeti s rezervom. Mama je tih dana ionako svašta pričala, a dodatnu zbrku je pak stvarala činjenica da je u isto vrijeme umirao i drug Tito. Još dok je bio pri svijesti, dida je također bio vrlo zabrinut zbog njegove bolesti, što je bilo prilično neobično jer dotada nije baš nikada ništa govorio o njemu, Titu, ili barem ne pred Tiborom. A kako je bio vrlo strog, Tibor ga se nije usudio tek tako, u prolazu, pitati: Slušaj, dida, što ti točno misliš o drugu Titu?
U kuhinji se danima vodila zamorna govorancija o tome kako će, eto, dida umrijeti i da mu nema spasa. Tibor je mislio da će, ako svi već o tome pričaju i ako tako misle, na kraju stvarno i umrijeti. No prevario se, odrasli izgleda tako nisu razmišljali. Kao i obično, jedno su govorili, a drugo mislili, što je kod njih, poznato je, čest običaj. Shvatio je također da neće povjerovati da je umro sve dok stvarno ne umre, i to je bilo za njega žalosno. Zašto govore to što govore? Čudno je na koje sve načine upotrebljavaju riječi. A kad netko stvarno umre, onda se ponašaju kao da se to nikako nije smjelo dogoditi, premda su prethodno samo o tome govorili. I dida je jednog dana doista umro. Malo prije njegove smrti, kad starijima popušta koncentracija, kako će se nešto kasnije ispostaviti, i njega su iznenada pustili u dnevnu sobu. Napokon ga je vidio kako leži na kauču, bez plahte, s glavom na jastuku bez jastučnice. Taj prizor ga je još više razbjesnio. Opet se pitao zašto ga nisu pustili da umre u spavaćoj sobi, a ne tu pokraj televizora i košarice umjetnog voća. Dogodilo se da je bio u sobi baš kad je rekao da se ne boji umrijeti, ali da ne zna zašto ga sve to tako boli. O toj rečenici dugo je razmišljao. Zar nitko drugi nije slušao što govori? To da se ne boji umrijeti? Da već, zapravo, jednom želi umrijeti. Da ne bi trebali biti tako zabrinuti što će ubrzo umrijeti, nego zbog nekih drugih stvari, recimo što ga sad tako boli! Da će smrt za njega biti olakšanje. To što je bio čuo, nije ga iznenadilo. Mislio je da je smrt baš takva, no izgleda da drugi to nisu mogli prihvatiti. Ljudi koji nisu bolesni uvijek misle da bolesni ljudi govore koještarije. Pravi primjer je njegova mama, koja već danima histerično plače i rida, i uopće ne sluša što joj dida govori. Za to je također vrlo zabrinut. Ako ne plače zbog didina umiranja, zašto uopće plače?
Prije dide ipak je uspio umrijeti drug Tito. Tibor je sjedio na zelenom tabureu, obično bi oko tog sjedenja na tabureu napravili metež jer je to navodno bilo vrlo nesigurno pa bi ga tjerali da se ne bi poskliznuo i razbio glavu. No to je bila samo jedna od stvari s popisa od milijun njemu zabranjenih. U očima njegovih roditelja svijet je bio velika i opasna zamka - iza svakog predmeta, ma kako se bezopasan činio, krila se strašna opasnost. Sve je bilo spremno skočiti na njega i raspaliti ga po tintari neviđenom žestinom. Stoga je njegovo kretanje uvijek moralo biti ograničeno, uključujući čak i bezvezni zeleni tabure. Sada je konačno zadovoljno sjedio na tom tabureu dok su se na televiziji redale beskrajne emisije o Titovim pothvatima. U nekom od brojnih tv - intermezza, koji su nam pokazivali prirodne ljepote naše domovine, čuo je mamu kako u kuhinji govori da je didina fotografija u uniformi njemačkog vojnika baš lijepa, upečatljiva. To je opet bilo nešto što nije trebao čuti. Tibor je bez daha otrčao u kuhinju i sve je od tog trenutka u njegovu životu postalo drukčije. Kao da je odrastao u jednoj jedinoj sekundi. U ovoj obiteljskoj kronici ostat će zauvijek neobjašnjivo kako se moglo dogoditi da je ona to izjavila, i to baš u tom momentu. Kad bi poslije razmišljao o tome, činilo mu se da je to bio jedini trenutak kad je to stvarno mogla reći.
- Molim, molim, o, što si to rekla, molim te ponovi što si to rekla!? – urlao je još iz dnevne sobe.
Nitko od susjeda koji su se slučajno našli za stolom nije izgledao posebno potresen njenom rečenicom, čak se nitko nije uznemirio, nitko osim njega i to ga je uzrujalo. Postoji li još na ovom svijetu itko tko bi se u istoj situaciji uzrujao? Svi su se možda već bili naslušali kojekakvih sličnih a prepoznatljivih događaja, no on, on je gorio. Mama, očigledno uhvaćena u neprilici, samo se nespretno smješkala. Susjedi su je sažaljivo gledali. Što se može, na takvu stvar ne možeš utjecati. On bi pak najradije, kao u crtanim filmovima, protrljao kapke i zbunjeno konstatirao: sanjali smo, počnimo ispočetka. Za svaki slučaj upitao je ponovno:
- Što si to rekla, da je naš dida bio vojnik u njemačkoj vojsci! – namjerno je ponavljao činjenice.
- Da – procijedi ona.
- Pa zašto mi to nikad prije nisi rekla?
- Ma, slučajno, valjda sam zaboravila, ni sama ne znam baš točno što se događalo.
- Ali kako se tako nešto uopće moglo dogoditi?
- Paa, otišao je u Njemačku i tražio posao. Valjda su ga tamo u nekoj tvornici unovačili kao i sve druge radnike. Poslije se, 1944., uspio prebaciti u domobrane. Na kraju rata baka ga je skrivala u podrumu.
0n je znao samo jedno: fotografija njemačkog vojnika ne može biti lijepa, nikako, pa makar na njoj bio i njegov dida glavom i bradom. Također, točno je znao koje je godine počeo Drugi svjetski rat, onom operetnom scenom na poljskoj granici, ali jednostavno nije bio u stanju pitati što je dida radio u njemačkoj vojsci do 1944. Za takvu vrstu pitanja trebalo bi smisliti nove riječi. Uvijek se pitao tko su oni njemački vojnici u ratnim filmovima, onako bezoblični, koji izgledaju kao mašine za ubijanje ljudi u logorima. Sada je, izgleda, dobio odgovor.


 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

    08.09.2019.

    Faruk Šehić

    NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

  2. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  3. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije