Kultna serija Vratit će se rode koja je nedavno završila s prikazivanjem na jednoj od naših televizija neobično me je podsjetila na ne manje kultnu seriju Sopranos koja je sa svojim prikazivanjem završila još prije godinu-dvije. Ne bi bilo čudno kada bi obje serije završile u književnim čitankama budućih generacija poradi osvjetljavanja onoga što se nazivalo čovjekom na početku 21. stoljeća, jer nepogrešivo pogađaju u pogledu njegovih sumnji, strahova i razmišljanja. Svojevremeno, to su već učinili profesori književnosti s jednog američkog ili kanadskog sveučilišta sa serijom Sopranos: uzeli su glavni lik serije, Tonija Soprana, depresivnog mafijaša, oca obitelji, i analizirali ga kao što su na prethodnim predavanjima analizirali lik Raskoljnikova ili onog čuvenog Kafkinog K. Da je riječ o iznimnoj seriji potvrdio je i konstantan priliv televizijskih i inih nagrada tijekom šest sezona prikazivanja.

Vratit će se rode posjeduju isti potencijal. Nikako nije riječ o seriji koja je nastala na tragu raznih namjerno smišljenih televizijskih (ne)uspješnica stvorenih za zabavu puka. Riječ je o seriji koja se dogodi jednom u nekih 30-tak godina, poput Malog i Velog Mista ili, pak, Života na sjeveru, koja na savršeno precizan način uzme mjeru svome dobu i prikaže ga u svakome gledljivom obliku. Da bih obrazložio tajnu uspjeha ovih dviju serija i umjetničke vrijednosti koja ih nesumnjivo krasi, moram se vratiti na priču o „kapitalistima“ i „depresivcima“ iz moje prethodne kolumne.

Toni Soprano bio bi sasvim običan lik, lik mafijaškog šefa iz predgrađa New Jerseya da nema jednu neobičnu karakteristiku koja ga obilježava kroz čitavu seriju: sklon je depresiji. U stvarnom životu teško je to zamisliti, jednog bezobzirnog mafijaškog šefa sklonog vrtoglavicama, povlačenjima u sebe i preispitivanjima svake vrste. Ali tu i jest snaga umjetnosti: u liku Tonija Soprana ona je spojila naizgled nespojivo: dva potpuno suprotna lika „kapitalista“ i „depresivca“ i učinila seriju privlačnom – svima. Gledajući ju depresivci bi se osjetili neobično moćnima, a kapitalisti bi u sebi nenadano razotkrili do tada za njih nepoznatu dubinu i osjetljivost. Naravno, nisu samo to razlozi uspjeha serije. Inicijalna ideja spajanja likova u sasvim umjetničkoj maniri protegla se na čitavu radnju pa i na druge likove. Ali ono što je seriju Sopranos obilježilo zasvagda te joj dalo posebnu umjetničku dubinu jest ta moć prikazivanja i najveće brutalnosti i dobrote – u istom čovjeku. U glavi zamišljam to jutro depresije kada je Davidu Chaseu, producentu i kreatoru Sopranosa, sinula inicijalna ideja o depresivnom mafijašu; sve mu se otvorilo, kasnije kad su posloženi likovi, bilo koji scenarist-fan serije mogao je napisati scenarij za pojedinu epizodu.

Vratit će se rode ne temelje se na životu mafijaške zajednice, već je upliv mafijaških krugova posljedica samog tranzicijskog doba koje se prikazuje kroz prizmu preživljavanja velegradskih momaka u njemu, a koji neminovno pripadaju onoj izgubljenoj generaciji koja je to ponajviše zahvaljujući ratu vođenom na ovim prostorima. Ovdje se ne može govoriti o strogo jednom glavnom liku, ali jedan lik, zbog svoje neobičnosti, rekao bih, umjetničke korekcije, privlači pažnju više od ostalih. Lik Aleksandra, Eksera, kojeg glumi izvrsni Dragan Bjelogrlić ponovno je lik koji, po meni, u stvarnosti spaja nespojivo: čovjeka koji je odrastao u domu za nezbrinutu djecu, gotovo predodređenog da postane „kapitalist'' (pogotovo u dobu naročito sklonom „kapitalistima“ kakvo je naše tranzicijsko doba), s ljudskim vrijednostima dobrote i suosjećanja, ali naravno i beznadne depresije. Ekserov pogrbljen hod ulicama velegrada uz sjajnu pozadinsku glazbu Dušana Kojića Koje, predvodnika kultne grupe Disciplina kičme, nezaboravan su zaštitni znak Roda.

Na uvodnoj špici svake epizode stoji kako je serija osmišljena prema ideji Dragana i Gorana Bjelogrlića te Branimira Brstine koji glumi također jedan neobičan lik - lik Milenka s kojim započinje svaka od prvih petnaestak epizoda serije i u kojima on svaki put kuka na ovo naše doba kroz metaforu izostanka povratka roda u njegovo malo vojvođansko selo nedaleko Beograda – Barandu. Obadva lika inicijalni su okidači serije jer posjeduju dovoljnu neobičnost koja nije nalaziva u stvarnosti, dok je s druge strane upravo dostatno umjetnički produbljuju.

Vjerujem da će se o serijama Sopranos i Vratit će se rode zbog njihove iznimne kvalitete u televizijskom bućkurišu svega i svačega, kojem smo svakodnevno izloženi, svakako jednog dana pisati i knjige. Ovim sam tekstom samo htio ukazati na njihovu umjetničku povezanost, kako je opet umjetnost, u njihovom prevedenom slučaju, nestvarni likovi Tonija Soprana, Eksera i Milenka kojima smo opijeni, lijek za svakodnevicu i doba u kojem živimo.