Već mi je više puta palo na pamet pitanje zašto za roditeljstvo nije potrebno imati neku potvrdu kojom bi roditelj mogao dokazati da je kompetentan za nešto tako odgovorno. Kad već svijet u kojem živimo smatra da je bitno samo ono vidljivo. Na cesti recimo, jer se za upravljanje vozilima izdaju dozvole onima koji prethodno dokažu da su sposobni njima upravljati. Kad to dokažu i dobiju potvrdu o tome da znaju voziti, ljudi obično požele i kupiti neko cestovno vozilo, što je sasvim logično, jer inače ne bi ni tražili ovjerenu vozačku dozvolu. No, za kupovinu cestovnog vozila treba izdvojiti određenu količinu novca, a to u današnje vrijeme baš i nije tako jednostavno, pa se ljudi uglavnom zadužuju i godinama otplaćuju svoje zadovoljstvo ubrzanog kretanja cestama. I godinama usavršavaju to svoje umijeće u praksi, sa više ili manje uspjeha.

Kad se izdvoji novac za nešto, u ovom slučaju cestovno vozilo, onda se na to gleda drugačije nego na ono što se može dobiti, recimo to tako, besplatno. To mi baš i nije logično, jer znam za izreku koja govori o tome kako su najbolje stvari u životu baš one besplatne. Ako su već neke stvari najbolje, onda bi ih trebalo i najviše cijeniti. Ipak, pažnja kojom se ljudi odnose prema svojim tzv. "metalnim ljubimcima" i koliko u njih ulažu, počevši od raznih osiguranja, pa preko pranja i brige oko servisiranja, govori mi ponešto o tome da te svoje ljubimce neobično jako cijene i poštuju. Pa, kako i ne bi kad su ih tako skupo platili i namučili se dobiti ovjerenu potvrdu o tome da su sposobni njima upravljati.

Za rekreativno igranje nogometa nije potrebno posjedovati neku posebnu potvrdu kojom se dokazuje da ga znaš i možeš igrati. Uglavnom je potrebno imati nešto fizičkih predispozicija, dobru volju, nekoliko prijatelja i nogometnu loptu. Ah, da! I površinu podesnu za igranje nogometa. Nekad sam često igrao nogomet na travi u parku s prijateljima, pa iako i danas imam solidne fizičke mogućnosti, dobru volju, a i lopta bi se našla, nastao je problem s prijateljima. Netko od nas se previše udebljao, netko previše radi, netko ima neki drugi prioritet u životu od trčanja za loptom po parku, a netko jednostavno previše kasni. U vrijeme kada smo redovito igrali taj naš mali nogomet, bila je jedna situacija koja nam je svima, osim jednome među nama, jako išla na živce. Naime, jedan među nama je uvijek kasnio, pa smo radi njega i utakmice započinjali kasnije nego što smo planirali. Situacija u kojoj skupina odraslih ljudi stoji na livadi i čeka uobičajenih dvadeset do trideset minuta da se pojavi onaj koji uvijek kasni, zaista je išla svima na živce.

Mogli biste sada steći dojam da se radi o nekom neodgovornom čovjeku, ali mene bi više od vašeg trenutnog dojma zanimalo da li ostajete pri njemu i kada vam ispričam još nešto o tom igraču malog nogometa. Naime, taj koji je nama uvijek kasnio na nogomet koji smo igrali u parku, igrao je jednom tjedno sličan mali nogomet sa nekim drugim ljudima na parketu jedne školske dvorane. Pozvao je i mene da igram i s tim njegovim društvom na parketu, a da bih to mogao trebao sam uplatiti svoj dio novaca, jer se korištenje termina u dvorani treba platiti. Nije to travnata livada pod vedrim nebom, po kojom možeš trčkarati besplatno. Kužite sad o čemu pričam? Ili baš moram jasno i nedvosmisleno napisati da je taj moj bivši suigrač uvijek dolazio točno na vrijeme na dvoranski nogomet za koji je i on uplatio korištenje termina. I još ću dodati da je uglavnom dolazio i desetak minuta prije dogovorenog termina da bi se presvukao i zagrijao. Pomalo me začudilo kad sam došao u priliku vidjeti taj njegov odnos prema plaćenom nogometu koji je igrao sa poznanicima što ih je stekao u zrelijoj dobi, za razliku od odnosa prema besplatnom nogometu koji je igrao s nama dečkima što smo se znali još iz osnovne škole i smatrali se prijateljima. Da li još uvijek imate dojam da se radi o neodgovornom čovjeku? Ili možda sad mislite nešto drugo? Baš bi me zanimao vaš komentar.

Moj stav je da kašnjenje na neki sastanak i ostavljanje nekoga s kim imaš dogovor da te čeka predstavlja izraz nepoštivanja prema osobi ili osobama s kojima taj dogovor imaš. Posebno ako je taj dogovor i prethodno obostrano potvrđen. A teško da možemo poštivati sebe, ako ne poštujemo i druge. I obratno. Naravno da se ponekad može ispriječiti okolnost zbog koje jednostavno moramo zakasniti, ali jedna od osnova dobrog međuljudskog odnosa je da o tom kašnjenju pokušamo obavijestiti onoga tko nas čeka. Danas u vrijeme naprednih i mobilnih komunikacija to zaista ne bi trebao biti problem. Eto, spomenuo sam pri početku vozače koji cijene svoje metalne ljubimce, spomenuo sam i neke sličice iz malog nogometa, a u stvari pričam o roditeljstvu. Za auto uvijek treba vozačka dozvola i treba ga platiti. Za mali nogomet potreba za dozvolom i plaćanjem ovisi i o podlozi na kojoj se igra. Pa, da li je onda roditeljstvo sličnije vozačkoj sposobnosti ili malom nogometu? Ili je roditeljstvo izvan tako običnih kategorija?

Znam instituciju koja bi bila nadležna ispostaviti dokument o stručnosti za roditeljstvo, a ta institucija se zove - žena. Ona je jedina koja se u poziciji procijeniti da li je muškarac dovoljno kvalitetan čovjek da bi i službeno bio otac djetetu koje ona donosi ili je donijela na svijet. Ona sama odlučuje o tome da li će i kojem muškarcu dozvoliti da bude dio njezine obitelji, iako smo u željama za svojom obitelji svi ravnopravni. No, želje su ipak dio izmaštane teorije, a obiteljska stvarnost je životna praksa. Dakle, za ženu je roditeljstvo zaista najbolja stvar u životu i može do njega doći besplatno, a čini se da muškarac ponekad treba ispuniti određene uvjete. Toliko o ravnopravnosti spolova, u kojoj muškarac i ne mora znati da je njegovo dijete i začeto, ako ga žena o tome ne obavijesti. A hoće li ga o tome obavijestiti besplatno ili će mu želju za roditeljstvom prije toga naplatiti i koliko, ovisno je o svakoj pojedinoj ženi, jer muškarac u ovom slučaju ispada tek nešto kao kupac. Pa, iako sam zastupnik toga da je kupac uvijek u pravu, nemam dokaza da je tako uvijek i u praksi. Barem ne trenutno.

I onda neka mi samo netko kaže da žene ne vladaju svijetom, iako se na prvi pogled čini da stvari stoje drugačije, ali o tome ću, možda, pisati u nekoj slijedećoj kolumni. Jasno, ako mi to dozvoli "Onaj koji sve vidi i čuje", a koji je, očito, u dosluhu sa ženama, kad im je dao pravo na besplatan izbor obiteljske radosti. Ili je "Onaj koji sve vidi i čuje" i sam žena koja je prvo sebi bradu stvorila. Žena? Bradu? Hm, ovo je već tu mač komplikejted i za mene, a kako li je tek vama koji ovo, možda, čitate? Idemo onda sve ispočetka. I jednostavnije. Dakle, žena i muškarac se zavole. Zatim imaju djecu, kao plod svoje ljubavi. Svi oni se vole, vozikaju autom, puno se igraju, a ponekad i zaigraju mali nogomet. Život je lijep, a ostalo je nebitno. I to bi bilo to.