Ne valjaju nam mladi – stereotipna papagajska kovanica koju godinama možemo čuti kao komentar na svaki spomen bilo kakve aktivnosti, bilo koje generacije mladih ljudi – bilo kada. A da li je to baš tako prosto i jednostavno!?

Koliko je nevaljao bio mladi čovjek od čijih je, za mnoge pripadnike starijih generacija, gotovo filozofskih razmišljanja bilo moguće, na žalost, post mortem objaviti knjigu na dvjestotinjak stranica. Ili koliko je nevaljalo šesnaestogodišnje dijete koje je u stanju napisati slijedeće: «Zdrav i istinski ljudski duh ne može se u potpunosti zadovoljiti nikakvom prolaznom vrednotom. Zato čovjek traži i traži, pokušava popuniti prazninu i zatomiti bol u sebi, ili je bar nakratko zaboraviti. Čovjekov vječni nemir i potraga posebno su jaki u dobi adolescencije. To je vrijeme zanosa i oduševljenja, traženja, zaljubljivanja i ushićenja. Vrijeme je to brojnih ideala, razdoblje u kojem se spoznaju i usvajaju mnoge istinske vrijednosti. To je vrijeme predanosti i nesebičnog zauzimanja za druge. U dobi adolescencije mnoge mladiće i djevojke traženje dovodi i do duboke vjere, koju zatim istinski žive i hrabro svjedoče.»

Pa, jesu li nam onda djeca toliko nepismena, neartikulirana, neprilagođena, nezainteresirana i kako ih sve već ne karakteriziramo mi odrasli i tobože pametni i krcati životnog i inog iskustva ili nas već od ova dva primjera, a ima ih nebrojeno zasigurno, hvata osjećaj srama? Nisu djeca problem, ona su upravo onakva u kakvom ozračju ih mi u obiteljskom domu odgajamo. To je činjenica i prva instanca odgovornosti vezane uz temu o kojoj se danas želim osvrnuti, a od koje bi se svakom normalnom čovjeku trebala lediti krv u žilama:

KOLIKO VRIJEDI DIJETE U HRVATA – NASILJE MEĐU MLADIMA 

Žrtva: Luka Marinac – krivci optuženi za nanošenje tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom – upućeni u odgojnu ustanovu na razdoblje od 6 mjeseci do 3 godine. Sudskom presudom garantira se samo 6 mjeseci kazne uz preispitivanje svakih 6 mjeseci.

Žrtva: Igor Vitas – krivac prvooptuženi za djelo nehajno prouzročene smrti te osuđen na 14 mjeseci zatvora što je odbačeno u ponovljenom suđenju kada je osuđen za ubojstvo i kažnjen s 4 godine zatvora (što se dogodilo prije godinu dana, no prema vlastitom saznanju krivac još uvijek nije upućen na odsluženje kazne već slobodno hoda gradom…)

Žrtva: Josip Klasnić – krivci (čak 11 optuženih!) petorica su dobila kazne od 2 godine maloljetničkog zatvora, a šestorica su upućena u odgojnu ustanovu u trajanju od 6 mjeseci do 3 godine.

Žrtva: Luka Ritz – prenosim kako sam mogla pročitati u medijima da se «neslužbeno saznaje da je prihvaćeno stajalište vještaka iz Rijeke»  što znači kako je sud prihvatio činjenicu da je uzrok smrti Luke Ritza premlaćivanje. Od tri optužena samo je jedan kažnjen s 1 godinom zatvora dok je protiv prvookrivljenog postupak obustavljen radi počinjenja još jednog kaznenog djela te se isti nalazi u odgojnom zavodu, a trećeokrivljenom su izrečene odgojne mjere u odgojnom zavodu.

Ovdje ću stati, kako se tekst ne bi pretvorio u bjesomučno nabrajanje imena mladih ljudi kojima su, najčešće njihovi vršnjaci, oduzeli pravo na život, što mi nije namjera. Uz sav pijetet i prema drugim žrtvama za koje smo čuli čiji su slučajevi slični ili gotovo isti nabrojenima (Frano Despić, Aleksandar Abramov, Vitomir Jovičić – Simke …) nisam u mogućnosti pratiti pomno kako se odvijaju i dovršavaju i jesu li uopće počeli sudski procesi za svaki od navedenih slučajeva …

Moja je namjera još jednom uputiti upitni pogled prema hrvatskoj javnosti (istoj onoj koja će nehajno izjaviti kako «nam mladost ne valja» sve dok se ne daj Bože ne dogodi tragedija koja će taknuti u pojedinca iz te iste autistične javnosti, kada autizam odjednom nestaje. Dvije godine bavim se isključivo pokušajem "liječenja" te sveprisutne  nezainteresiranosti ljudi za bolest koja je već davno metastazirala u našem društvu i zove se NASILJE KAO STIL ŽIVOTA.

Ta je bolest zahvatila svaku poru našeg društva, njen se zadah širi kamo god se okrenemo, od vrtića i škola, preko igrališta, ureda, auto-cesta... a žrtve najčešće uzima na ulici – u našem gradu, u našem kvartu, pred našim očima i pred našom šutnjom. Šutnjom nas građana, roditelja, učitelja, odgojitelja, susjeda, prijatelja…
 
SVAČIJE JE PRAVO ŽIVJETI!

Tako je napisao Luka Ritz prije nego li je njegovo pravo nestalo pod čizmama podivljale skupine napadača na javnom mjestu u našem glavnom gradu. Tako je napisao i imao je pravo, međutim, kako je život satkan od naših odluka i izbora i njihovih posljedica, kvalitetu tog istog života određujemo si sami. Luka je svojim životom, koji je prekinut tuđom odlukom postao simbolom borbe protiv nasilja, ali i kako sam to već davno napisala, simbolom LJUBAVI i OBITELJI što bi trebale biti dvije osnovne vrednote svakog normalnog i zdravog društva (pogledamo li malo bolje oko sebe brzo ćemo shvatiti kako su nam na očigled te vrednote u našem društvu oskrnavljene i što je još gore ismijane do nakaradnosti. Obezvrijeđene). Prešutno smo prihvatili takvo stanje kao nešto «napredno i novo»: ljubav je za slabiće, čovjekoljublje je nešto što se izvlači iz džepova, cijedi ispod namještenih osmijeha i služi za samopromociju, a obitelj je ono što sputava u slobodi življenja punim plućima. To smo prihvatili – prešutno rekoh, a sada ubiremo plodove takve «tihe sjetve». Ponovo, u tišini.

ZLOČIN BEZ KAZNE

Pogledate li Kazneni zakon i njegove odredbe u vezi protuzakonitog lova, ribolova ili mučenja životinja, pa usporedite kazne s onima s početka ove priče, ne možete se ne upitati koliko to zaista vrijedi ljudski život! Možda ova usporedba nije na mjestu, no ipak, nakon najsvježije izrečene kazne u slučaju Ritz, moramo se upitati o porukama koje takve presude šalju u javnost, naročito stoga što žrtve nikakve izrečene presude i kazne, neće vratiti u život i njihovim obiteljima, pa stoga takve presude ne bi trebalo izricati kako bi kazna sama sebi bila svrha, već da bude jasna i glasna poruka i opomena (čime bi dobila i predznak preventive na koju se toliko volimo pozivati) onima koji su na putu mogućeg ponavljanja djela, ili pak onima kojima su počinioci djela uzori i idoli, pa se upravo u nekom sobičku, možda baš vašeg stana spremaju na ubilački pohod znajući da im se zbog njega ništa strašnog neće dogoditi.

BLIC ANKETA

Kako ovo ne bi bilo moje osobno trabunjanje, čime će ga vrlo rado prozvati oni koji se plaše potrošiti svoje dragocjeno vrijeme (koje je novac) razmišljajući o vrijednostima života, društvu, ljudima, problemima i svojoj vlastitoj ulozi na ovome svijetu u predstavi o tome kako svijet učiniti boljim mjestom, provela sam kratku anketu među članovima  Facebook grupe „Podrška Ritzovima…» pitajući ih kako su oni shvatili poruku koja je odaslana jučerašnjom presudom. Ljudi su se odazvali u očekivanom broju (što znači kao i kod potpisivanja peticija i apela javnosti, nevelikom) što pak opet ne znači da treba zanemariti upravo ta mišljenja – dapače!

U nastavku citiram neke od dobivenih odgovora:

«…poslali su poruku da jedan život više nista ne vrijedi i da se dobije manja kazna za ubojstvo nego za neke glupe slučajeve, ili je kako to biva kod nas nekakva veza i poznanstvo nekog iz pravosuđa presudilo. muka mi je od naše države.»

«..Dvojio sam trebam li išta napisati, ali mi pade na pamet narodna mudrost da šutnja i odobravanje dođu na isto. Kad bih rekao da se slažem sa presudom lagao bih. Bogu hvala da je za takav zločin i zlodjelo izvršena istraga. Ja znam da nema načina i mogućnosti da se pokojni Luka vrati u život. Žao mi je i njega i njegove obitelji. No u daljnjem razmišljanju ja se uistinu pitam koliko treba vremena proći ili koliko žrtava pasti da bi se stanje popravilo. Maltretirati nedužne, tlačiti ih, provocirati bez ikakvog povoda je ZLOČIN i kao takvog ga treba i okarakterizirati. Znam da će mnogi reći da se radi o maloljetnim osobama, i to je točno. No zapitajmo se koliko slobode imaju te maloljetne osobe. Ako su bili kadri oduzeti život, neka budu kadri i snositi posljedice za svoj čin. Ne smijemo dozvoliti da Pravosuđe ima propuste ovoga tipa, jer tako se nikada nećemo pomaknuti na bolje. Ako me pitate za mišljenje, kazna koja je izrečena je preblaga.»

«…GADI MI SE PRVENSTVENO to što svi govore da se ne bi ništa promijenilo ni uz rigorozne kazne, i JA VAM KAŽEM DA BI! Studentica sam na Američkom fakultetu i svakodnevno sam svjedok toga kako se na mom fakultetu NIKAD NE PREPISUJE, jer su kazne za prepisivanje rigorozne - prvo se pada ispit, drugi put se pada predmet, treći put se leti sa fakulteta ZA SVA VREMENA! A već kod prvog hvatanja - ide se na academic dishonesty list i nemamo više pravo dobivanja stipendija niti bilo kojih povlastica. Isti oni ljudi koji su u srednjoj prepisivali kao veliki - sada uče i NE PREPISUJU jer su kazne suviše teške... Pa sad vi vidite, koju mi poruku šaljemo bez kazne! U srednjoj školi bez sankcije SVI su prepisivali, na fakultetu sa strogim sankcijama NITKO ne prepisuje. AKo netko nekoga ubije i ne dobije nikakvu sankciju - poruka koju smo poslali ubrzo će proširit lanac ubijanja, jer će svi to početi raditi kao društveno prihvatljivo.»

«Ova presuda je očiti primjer kako hrvatsko pravosuđe odgaja mlade pripravnike za trenutno najunosnija zanimanja na Balkanu: huligan, kriminalac, siledžija, ubojica.»

«U našoj državi nikako da se shvati da je i oštra kazna prevencija. Ne može se stalno izjednačavati žrtva i nasilnik, iako naravno i nasilniku treba pomoć. No, u ovakvom slučaju treba oštrom kaznom prevenirati slične događaje i poslati vrlo jasnu poruku da se nasilje ne isplati.»

«Kao mladi roditelj razmišljam o tome da iznajmim djetetu tjelohranitelja. Od prvih dana škole do fakulteta i trenutka kad će otići od kuće. Ja ga izvan kuće ne mogu do kraja zaštititi, zakoni ove države još manje.. Dakle, krećem u nove poslove kako bih zaštedio do trenutka kad će mi dijete krenuti u školu. Uz pratnju bodyguarda. Odričem se automobila jer mjesečna rata za novi auto je tu negdje, pa ću radije novac preusmjeriti u zaštitu svog djeteta…»

«Mučno mi je i komentirat ovu poruku koju su poslali iz sudnice. Ne iznenađuje me, na žalost. Voljela bi da su me iznenadili. Ni vlastita im djeca nisu važna, jer im nije stalo u kakvom će se društvu odgajat.»

«...a što reći osim da je ovakav ishod totalno razočarenje u pravosudni sistem... ...poruka je više nego jasna: u ovoj zemlji pljačka i nasilje se toleriraju do nepojmljivih granica, ljudski život iz dana u dan sve manje vrijedi... ...odgojne mjere nakon učinjenog čina ne daju previše rezultata, bit je da se uspostavi sistem ljudskih, moralnih vrijednosti koji je sveden na minimum... ...pri tome ne mislim na lažno moraliziranje koje se svodi na seksualne slobode već na odgoj budućih generacija u jednom humanom i suosjećajnom društvu osviještenih pojedinaca... ...a kako su životi onih koji su roditelji tih budućih generacija u totalnoj banani, svedeni na bjesomučno jurcanje za poslom, čarobiranje od 1. do 30./31. da bi se preživjelo, onda nije ni čudo da je otuđenje sve veće... ...no ono što je poražavajuća činjenica je da je veći postotak onih koji su iz tzv. "dobrostojećih" obitelji i koji se bahato i nasilno ponašaju jer kroz poremećeni sustav vrijednosti imaju dojam da im je sve dozvoljeno... ...možda malo skrenuh s teme, no da još jednom ponovim: OVAKVA PRESUDA JE SRAMOTA NAŠEG PRAVOSUĐA...»

«Jedan će "odležati" u zatvoru i hoće li se tada vratiti kao preporođeni čovjek. Hoće li shvatiti što je učinio? Ili već možda živimo među krajnje neosjetljivim "krokodilima". Sudac je vjerojatno radio po zakonu kakav jest da jest. Valja li?. Ali opet se ponavlja pitanje između prava i pravde. Dobrotu, među ostalim, treba i odgajati, kazala bi Nadežda Mandeljštam.»

«Ne bih rekao da je pravosuđe krivo. Oni sude (barem bi trebali) po zakonu. Zakoni su krivi. Npr. monstrum u Rijeci zadavi vlastito dijete, dobije četrdeset godina za teško ubojstvo. Smatram ovo pravednim. Stariji maloljetnik ubije vršnjaka svjesno, ode godinu dana u zatvor, vrati se kao heroj ulice. Mi stariji smo toliko gulili u JNA i nitko nam nije za dobro vladanje davao nagradne vikende. Kriteriji nisu ujednačeni i to je problem. Treba mijenjati zakone. Ovakvi kakvi su danas nikome ne idu u korist. Pogledajte kakvu su poruku poslali romi iz Karlovca: Pravda u svoje ruke. Bolje čekati u zatvoru nego pravdu od suda»

«Presuda je sramota za nas, a poruka koju smo njome dobili može biti samo jedna: UBIJAJTE jer vam nitko ništa ne može!»

I na kraju, što reći nakon toliko dojmova, toliko ispisanih redaka!?  Kakav zaključak izvesti iz svega pročitanog, a tema je toliko ozbiljna da se toplo nadam kako se našlo i onih koji su tekst pročitali sa zanimanjem od početka do kraja!

Umjesto zaključka ponovo ću vas sve pozvati na otriježnjenje. Promatrajte svoju djecu, budite dijelom njihova života, razgovarajte s djecom, slušajte što vam dijete ima za reći i uvažavajte te riječi, znajte gdje odlaze i s kime se druže. Ne vrijeđajte svoju djecu, ne nazivajte ih pogrdnim imenima, ne koristite govor mržnje prema nikome, zaboravite čim prije komunjare, četnike, ustaše i partizane – izbacite te riječi iz rječnika nikome nisu donijele dobro! Volite djecu, ljubite djecu, ne dopuštajte im sve «u cilju razvoja njihove kreativnosti» lako je razlučiti kreativno od destruktivnog! Ne kupujte dječju ljubav novcem i materijalnim dobrima – ta je ljubav na kraju uvijek kupljena i kao i sve kupljeno ima rok trajanja!

To je ono što mi mali ljudi možemo napraviti – MALE VELIKE STVARI - a to je činjenje koje će rezultirati velikim mislima malih i mladih ljudi kakvima sam započela ovaj tekst. A «veliki»!??

Neka institucije rade svoj posao! Radom kakvoga su pokazale do sada stvorile su samo jedno jadno naopako društvo.