Sebe sam zatekla kako nekom objašnjavam da nema ništa loše u tome da se družiš ili da ljubakaš sa osobom koja ne sluša istu glazbu kao ti.

Komunicirati se može i kuhanjem. Opet, šta ako ne voli jesti?

Nekome će kulturni događaj značiti novu knjigu Ivana Aralice. Tom čovjeku, po svoj prilici, ništa neće predstavljati Fyncherov film.

Svi se prave da su im u centru ljudi i svaki proizvod kulture pretendira na (relativnu) univerzalnost. Pored toliko mp-trica postoje odlasci u dućan. U pauzama između filmova odete skuhati čaj. Taj čaj ste kupili u čajoteci. Ako stanujete na Trešnjevki, vjerojatno ste prešli pet raskršća, ili sreli nekog s kim razmjenjujete cd-ee i sjeli na kavu, dok niste stigli u Frankopansku. U čajoteci ste prodavačici rekli dobar dan i doviđenja. Istu ulicu s vama su dijelili ljudi koji su prešli tri puta više pješačkih prijelaza i oni koji ih prelaze u kolicima. Svi su vidjeli različite ulice gledajući istu.

Sasvim je moguće da suosjećate s pedesetogodišnjakinjom koja vuče dvanaest vrećica s pazara jer nikad nije čula Anitu Lane.

Ona, vas, odnosno mene, suosjeća kao raspuklu curu nepočešljane kose koja se vjerojatno još nije udala.

Potrošači se okružuju stvarima da bi sebe tražili u njima.

Od ljudi koji tendenciozno konzumiraju kulturu se stvaraju krugovi čija je interna komunikacija kodirana, nerazumljiva ostatku planete. Unutar kruga podržava se neslužben stav da je stvarnost procijeđena kroz njegov vlastiti raster, baš tu, otkrivena. Slično nacionalizmu stvara se snobizam.

U budućnosti će se voditi ratovi fanova.