Posljednji primjer da nešto ne štima u ovoj državi su dešavanja oko Varšavske ulice u Zagrebu. Kad je konačno shvatila da opet i definitivno nalazi da jamra oko svakodnevnih idiotarija koje nam se kao narodu ponovo i ponovo dešavaju, bacila se vaša Baba u razmišljanje. Već sam i prije imala takvih trenutaka bistrosti pod stare dane, a ovaj koji sam danas doživjela objedinio je sve prijašnje i donio mi prosvjetljenje! Konačno sam shvatila u čemu je problem i da svi akteri koje sam do sada optuživala za jadnost naroda hrvackoga, nisu ustvari jadni nizašta krivi. Tijek misli koji me doveo do rješenja išao je nekako otprilike ovako kako slijedi...

Prvo, pogodio me rasplet situacije oko Varšavske ulice u Zagrebu. Ne da mi je previše stalo ili da me se tiče jer tamo ne živim, ali način na koji se sve to odvijalo je sjajan primjer za analizu. Političari i investitori jasno su vidjeli šta narod misli o tome. Treba stvarno dosta čvrsto uvjerenje da se netko legne pred bagere, a još čvršće da se dobrovoljno ponudi policijskim pendrecima. Nakon toga imali su više rješenja, koja su ugrubo dolje skicirana:

a)  pregaziti građane bagerima,

b)  primijeniti policijsku silu nad prosvjednicima i sve ih pohapsiti, jer zakon se mora poštivati,

c)  razmotriti odluku i pokušati naći alternativno rješenje koje bi zadovoljilo i građane i investitore, i naravno zakon.

Opcija A bi stvarno loše izgledala, iako bi bila najjednostavnija. Opcija B loše izgleda, ali institucije u ovom slučaju moraju raditi svoj posao. Opcija C fenomenalno zvuči, ali je prekomplicirana i u stvari nije izvediva jer to se do sada nije radilo pa ne znamo kako to izvesti. Kako će se situacija razriješiti bilo je jasno već na samome početku (i svaka čast onima koji su usprkos tome legli pred bagere).

Druga dva primjera su prijedlog promjena zakona o radu i prijedlog rezanja troškova u školstvu ukidanjem osnovnih škola koje imaju manje od 150 učenika. Ključne promjene zakona i to toliko bitnog za funkcioniranje svega od privrede do države i dalje kao što je zakon o radu, predstavlja notornu glupost ako se donose bez suglasnosti bitnog dijela građanstva, odnosno njihovih predstavnika. Jednostrano zadiranje u takvu stvar na tako neozbiljan način kao da govori o tome da se ustvari ništa nije niti htjelo mijenjati jer se znalo da neće uspjeti. Koliko je koštalo takvo micanje krivnje sa sebe možda nekad i saznamo, kao što ćemo možda saznati koliko košta jedan zakon i njegova izmjena, kad prođe sve procedure.

Rezanje troškova u školstvu ukidanjem osnovnih škola koje imaju ispod 150 učenika je specijalna poslastica za cinike i sarkastike. Takav kriterij za rezanje troškova ne bi se usudio predložiti čak niti jedan osnovnoškolac u zamišljenom sastavku s temom „Kako uštedjeti u školi“. I ponovno nailazimo na taktiku APP (ako prođe, prođe), odnosno, neće uspjeti, ali nismo mi krivi. Osim toga tim potezom bi uglavnom stradale škole na otocima. Nedavno je u tisku izašao podatak da su baš te škole među najboljima po znanju u državi. To je mora da je dodatan povod za njihovo ukidanje, nadasve logičan!

Takvih primjera kao što su ova dva ima i previše, i nemam niti snage, niti vremena spominjati ostale, jer samo u protekle dvije godine bilo ih je toliko da ne bi doživjela kraj te liste. Ovi noviji „biseri“ su mi ustvari bili dovoljni za trenutno prosvjetljenje. Lupilo me jutros kao mokrom krpom objašnjenje svega! Problem je u jeziku, odnosno krivo prevedenoj i shvaćenoj riječi „demokracija“!!!

Za prosvjetljenje moram zahvaliti velikim dijelom svome unuku koji mi je baš jučer strpljivo objašnjavao što u kompjuterskom jeziku znači „Demo Verzija“. Jadničak se stvarno trudio, ali meni je sjelo tek jutros. Odmah je Baba povezala „Demo Verziju“ s „Demo Kracijom“. To je to, a u prijevodu bi značilo „Probna Hrvatska“ ili finije rečeno „Ogledna Hrvatska“. Negdje je netko gadno zajebo i neukom puku krivo preveo ili nije uopće preveo. Znamo li kakvo je poznavanje stranih jezika naših političara nije niti čudno da su mislili kako su riječ „demokracija“ smislili Amerikanci i Englezi, a prijevod je samim time logičan. Logično je onda i to da je sve ovo nekakva radna i pokusna verzija države, vrlo eksperimentalna, u kojoj je sve vježba i učenje metodom pokušaja i pogrešaka.

Vjerojatno postoje i oni političari koji su uzeli rječnik stranih riječi i pogledali što bi ta složenica mogla značiti. I mene je zbunilo kada sam dohvatila taj rječnik ona druga riječ. Jasno piše šta je „Demos“, ali malo je teže s „Kracijom“. Snašla se ja i našla najsličnije, a to je „Kracati“, odnosno kako je između ostalog objašnjeno „skidati gornji sloj, strugati“. Odma mi je postala jasna i ta vrsta zablude naših jezično nespretnih političara koji su si mogli „Demo Kraciju“ prevesti kao „Guljenje Naroda“ (u slobodnom prijevodu).

Nakon ovog prosvjetljenja meni je lakše jer mogu shvatiti kako su jadničci mogli doći u zabludu krivog prijevoda. To se nažalost odnosi na sve nesretnike/ce u politici, kako one na vlasti iz drugog primjera, tako i one iz najzastupljenije stranke oporbe iz prvog primjera. Vjerojatno bi se našlo nešto sitno hrvatskih političara koji su dobro preveli i shvatili tu problematičnu riječ, ali su oni zauzeti drugim uvlakačkim poslovima, ili su jednostavno zaspali (na nekom od silnih sjedničenja). U svakom slučaju te rijetke pametnije i spretnije ne može se vidjeti kako nude rješenja i načine izlaska iz svekolikih problema, ili barem kako objašnjavaju ostalima značenje te sporne riječi.

Krajnje rješenje ovog problema je hvala Bogu jednostavno. Organizira se tečaj jezika za političare koji su trenutno na funkciji. Bilo bi malo neozbiljno dati im odmah otkaz kad ima toliko ljudi već na burzi, a i nema smisla obezglaviti državu. Obavezno bi se poučavali engleski i grčki, a ubacimo im i latinski, kao i jedan po izboru između francuskog i njemačkog, da se nađe ako zatreba. Tečaj bi trajao godinu dana, nakon čega bi se ispitalo znanje, a kad ih već testiramo ubacili bi i koji test inteligencije i mentalne stabilnosti (tek toliko da mediji imaju o čemu pisati). Vjerojatno bi jedan dio njih pao na ispitu, ali ima na burzi dovoljno nezaposlenih, ionako se kolektivni ugovori (ako ga uopće imaju) ne poštuju. Svi budući funkcioneri bi trebali unaprijed proći ova osnovna testiranja svaki put prije ulaska u mandat, kao i predati imovinsku karticu. Ljudi se znaju iznenada, nedo Bog, razbolit, poglupit, kao i iznenada obogatit.

Ako bi zaista željeli biti jako strogi, kriterij ostanka na visokoj političkoj i državnoj funkciji, ili ulaska na nju, bio bi uvjetovan i testovima inteligencije i mentalne stabilnosti. Kako bi sabor trebao biti reprezent naroda (to je ona priča s ispravnim prijevodom riječi „demokracija“), tako niti u saboru ne smije sjediti veći postotak intelektualno defektnih nego što ga možemo naći u narodu (isto pravilo vrijedi i za one prepametne). Za lude (tj. mentalno nestabilne) uopće nema govora jer njima ne bih baš dala da upravljaju avionom ili autobusom, a time niti državom.

Da li bi ovo riješilo sve hrvatske probleme!? Vjerojatno ne, ali bi barem političari jako dobro znali da „Demokracija“ znači „vladavinu slobodnih građana putem predstavnika izabranih direktnim izborima“ još od antičke Grčke (a danas i mnogo više u smjeru prava, sloboda i ravnopravnosti građana). To bi osiguralo da shvate da je vrag odnio šalu kad se građani svojevoljno legnu pred bagere, ili kada potpišu u takvom broju referendum koji dovodi u pitanje odluku vlade i većine u saboru. Onaj dio s inteligencijom i mentalnom stabilnošću bi barem malo doprinio tome da se državom pokuša upravljati kao vlastitim kućanstvom, i shvaćanjem da ako tonemo, tonemo svi zajedno i da neće biti dovoljno mjesta u čamcima za spašavanje, niti danas, niti za sva buduća pokoljenja hrvatskoga naroda.

Jedna mala, ali očita prednost ovog krajnjeg rješenja je i ta da nas naši političari barem više neće sramotiti kada zinu negdje u svijetu „pričati“ na stranom jeziku!