I ponovo slučaj maloljetničkog nasilja u našem glavnom gradu. Ponovo žrtva ni kriva ni dužna. Ponovo se spominju mobitel i sitniš (previše se često te stvari spominju kao razlog napada, dok se meni čini da je to zapravo samo „način pristupa žrtvi“ kao što frajeri imaju određeni „način upada“ curama koje žele osvojiti). S televizijskog ekrana optužuju nas izobličeno lice dječaka i oči majke koja je u ovom trenutku sretna što joj je dijete živo, ali ta se sreća miješa s osjećajem nemoći, tuge, straha i nevjerice ...

BIJES PRVI

Prvo što čovjeka obuzme kad pročita, čuje i vidi ovakvu vijest jest neka vrsta bijesa, ljutnje. Zgražanje nas je prošlo. Previše su učestali slučajevi maloljetničkog nasilja u Hrvata da bismo se još uvijek zgražali. Bijes i ljutnja koje osjećamo više nisu čak niti usmjereni na počinitelje ovih zločina – jer to zločini jesu. Bijes i ljutnja su usmjereni prema institucijama ove države koje plaćaju i  svekoliko namiruju njeni državljani, a koje zauzvrat, ne čine baš ništa konkretno na zaustavljanju pošasti nasilja koje metastazira u sve pore hrvatskog bića i svako malo odnese neku mladu žrtvu koja se igrom sudbine našla na krivom mjestu u krivo vrijeme (i vjerojatno sagriješila jer nije sa sobom imala mobitel i par kuna).

Država, dakle, ne čini ništa. Na to smo, na žalost, od države već navikli i njezino nečinjenje sve nas manje zabrinjava. Problem je što nam je u naviku prešlo da mi od države više i ne očekujemo ništa. Kao da država postoji radi sebe, a mi smo se poput spomenutih žrtava, također tu našli sasvim slučajno, u krivo vrijeme. Tko nam je kriv!?
 
Ima nešto drugo što mene brine. Nešto što zlokobno, zloćudno i podmuklo šuti skrivajući se iza ugla. Sumrak humanosti, sumrak ljudskosti, sumrak suosjećanja. Izostanak potrebe za reakcijom. Da, tu više nije riječ o državi. Sada govorim o nama. Što se to dogodilo s nama?

BIJES DRUGI

Simke je bačen u Rječinu na javnom mjestu, pred očima mnogobrojnih svjedoka – i Simketa više nema. Abramova su ubili na javnom mjestu na trgu u Rijeci – ni njega više nema. Vratim li se na Luku Ritza, jednostavno ne mogu vjerovati da u vrijeme kada su ga mlatili pomahnitali nasilnici onuda nije prošlo niti jedno vozilo – ta metropola je to; a i nije bilo neko sasvim gluho doba noći. Iako jest bilo zabranjeno doba za maloljetnike prema samo još jednom zakonu u nizu koji je donesen tako – da postoji. Reda radi. Civilizirano smo društvo koje teži k Europi, ne?
 
Brine me dakle najnovija sposobnost građana Hrvatske kojom su se sasvim približili zapadnjačkom mentalitetu, da gledaju nasilje koje im se događa pred kućnim pragom, da dopuštaju da se grupa mulaca iživljava na nečijem djetetu njima pred nosom i ne urade ništa, da voze autobus u kojega će im netko uvesti krvavo dijete i da se ne zainteresiraju za to – kao gledaju svoja posla i slične spike. Brine me bezdušnost ovog naroda u kojemu kulja nekakav bolestan bijes, vjerojatno izazvan osjećajem nemoći, kojega iskaljuje na pogrešan način i na pogrešnim mjestima. Brine me količina primitivnih riječi i razmišljanja kakve se mogu pročitati dnevno u svakom drugom komentaru, na svakoj drugoj vijesti svakog informativnog portala. Brine me duševno, duhovno i uopće stanje ove nacije koja je, čini mi se na putu potpune destrukcije i konačno samouništenja iz banalnog razloga: Ne može pobijediti strah na čijim temeljima je sazidan Zombieland i koji je zamijenio atmosferu pa ga udišemo – prisilno. Mi i naša djeca. Rezultati kontaminiranosti strahom vidljivi su svakih par dana. Iskazuju se kroz vijesti o nasilju, padu BDP-a, prijenose svađa i ispraznih rasprava iz sabornice, vijesti o nebrojenim aferama, pritvorima, suđenjima, oslobađajućim presudama, nebuloznim napisima o životima beznačajnih jedinki upitne inteligencije i sumnjiva morala koje jedine u ovoj zemlji čine što ih je volja te su na taj način i bez svoje zasluge postale simbolima uspješnih građana ove zemlje.
 
Brine me nedostatak hrabrosti i istinoljublja, manjak potrebe za djelovanjem na nekom dobrom putu s dobrim i humanim ciljevima. Brine me što više nismo „skup“, postali smo samo prosti brojevi smješteni pomno svaki u svojoj kockici jeftine bilježnice iz Matematike. Računske radnje u kojima sudjelujemo su isključivo oduzimanje i dijeljenje. Druge smo zaboravili.