Prije jedno par godina našao sam se u Diamanteu, jednom malom gradiću na rijeci Parani. Nešto sjevernije već je bila bolivijska granica. Ispijao sam neku domaću cugu u vrlo šarenom društvu. Jedan stariji Turčin, Filipinac s brkovima, i nas par Hrvata, mlađa garda. Lokal se zvao Black cat. Nešto kasnije ušao je Noštromo (vođa palube), čovjek koji nije puno govorio, ali imao je veliko poštovanje od svih. Kako je odmicala večer tako smo postajali sve prisniji i prisniji. Jednostavno u takvoj zabiti na kraju svijeta tražiš dušu koja će te slušati. Ja sam te večeri bio taj koji sluša.

"Vidiš mali kako izgledam? Nadam se da nećeš biti budala i doživiti ovakvu sudbinu. Brod mi je četrdeset godina uzeo ... Kod kuće me ne poznaju, totalni stranac. Žena me se boji. Za ove noćne ljepotice sam samo izvor zarade, jer ruku na srce tko želi biti sa ovako vidljivom pijandurom ...". Suze su mu tekle niz lice. Alkohol je samo pročistio bol ovog nekad uglednog gospodina. Nekad ne tako davno kada bi nekom spomenuo da si pomorac onda su te gledali sa divljenjem. Danas je to već druga pjesma. Što da mu ja balavac kažem na to? Meni je sve to super, sve mi je novo, nemam riječi da ga utješim, osim ..."Ma Noštromo, pa vidite koliko ih je! Naći će ona vas, ako nećete vi nju ...". Nisam dugo čekao na odgovor. "Mali, čuo si za Sovu?". Na Sovino ime, stari Turčin i brkati Filipinac su na trenutak spustili čaše i vidjelo se na njima da je putovanje u prošlost zajamčeno, svakome na svoj način.

Naime, Sova je bila riječka kurtizana, prodavačica ljubavi starog kova koja je žarila i palila sredinom druge polovice 20-og stoljeća. Bila je poznata po cijelom svijetu, barem u srcima pomoraca i slučajnih putnika koji su strast tražili za novac. Sova je sigurno bila jedna od prvih promotora svoga grada. Bila je obrazovana, jako lijepa. Bila je dobra. Po nekim pričama mogao si usluge dobiti na dug, što je danas prava rijetkost i ako želiš papirnate maramice. Do Sove se dolazilo po preporuci. Ako si stranac, morao bi poznavati nekoga tko zna nekoga tko je bio dobar sa Sovom. Znali su je svi. Nikad nije imala problema sa murijom ili lokalnom mafijom. Kod nje si mogao mijenjati lovu, što je za ono vrijeme bilo itekakva nauka. Valuta nije bila važna. Sova je mijenjala i arapske kovanice. Uz nju bi bio siguran, osjećao si se poseban, jedini. Prokletstvo svega toga je bilo da ti poslije Sove više nitko nije bio dobar. Odlazio bi zaljubljen, i jedva čekao da te put nanese natrag u ovaj mali zaljev.

Nitko mi nikada nije znao reći pravo ime ove noćne dame, ljepotice u koju su svi znali biti zaljubljeni. Danas nakon svih tih godina Sovina slava i dalje tinja u srcima pomoraca i mislima stare riječke ekipe kojoj i danas spominjanje tog imena mami smiješak na usta. Sova je nestala kako sam čuo sredinom osamdesetih godina. Nitko je više nije ni vidio ni čuo. Poslije su samo nastale stotine priča o toj djevojci zlatnih usta ... a meni je ipak najdraža upravo ona koja nema kraj ...