(Istinita anegdota od subote 22. studenog)

Nije problem knjigu objaviti, problem ju je prodati. To veli jedan beogradski urednik, koji mi je ove godine objavio prijevod danskog romana "Glavnica".

A da bi knjigu kupili, "u ovaj nevakat", kak bi rekli neki, budući čitatelji moraju ili znati spisatelja ili knjiga mora biti zabranjena, a na autora bačena smrtna presuda, ili mora biti mnogo seksa i politike u tom djelu (to jest pičke i teorija zavjere).

Problem nastaje kad trebate biti prorok u svom selu. Riječ je dakako o "Beogradu za pokojnike", friškom dobitniku V-B-Z-ove nagrade.

Pa kad vam "Pi-aR" zakaže gostovanje u kakvom studiju, i vi se pojavite, plativiši taxi iz svoga džepa (e reći ću đepa, purgerski onak, kao što se i Stjepan zove Đimi Stanić, a ne Džimi pa ni Jimmy, s tim u (s)vezi), dakle vi se pojavite a oni vas pitaju "A tko ste vi?".

"Pa, ovaj, ja sam ... pisac ...!" Khm. "Trebam biti gost kod Jelene."

"Sjedite. Jelena nije u studiju. Sačekajte."

Provjerim ja sms-om kod Pi-aR-a - "Jeste li Vi sigurni da je riječ o Jeleni? Naime među voditeljicama ima dvije Jovane ...". Odgovor stiže u roku od minute: "Posve sigurna. Razgovarala sam s njom."

U Studiju saznajem da je voditeljica - Tijana. Ima i kolegu. Oboje su prijazni, samo nemaju knjige koje bi trebale stajati na stolu.

Pa da, još čekaju na carini na granici Kroacija-Servija. U ruksaku imam ja neke primjerke te im posudim, da prave ikebanu.

I niš. O čemu ćemo razgovarati? "Pitat ćemo Vas kak je to dobit tolike novce.". "Nemojte prosim vas, dolazit će mi susjedi tražit' da im posudim", velim ja.

I tak.

"Kako ste?"

"Meni je sve prije 13 sati prije podne rana zora", velim ja, "dakle pospano".

Jutarnji program, što bih drugo rekao.

I onda kolega uzme "Čarapanke sa Zvezdare", u najboljoj namjeri, moram reći, oboje su bili fini (ali moram mamu maminu Pi-aR-u), i krene čitati tekst Radeta Jarka sa zadnjih korica ...

Dakle: "Roman Predraga Crnkovića Čarapanke sa Zvezdare urnebesna je fantazmagorija o šezdesetima u Beogradu, potkrijepljena podacima iz stvarnog i izmišljenog svijeta. Poput Bertoluccija u filmu Sanjari, ili u maniri nekih Pynchonovih ..."

I tu reče:

"... Pinocheovih djela ..."

Voditeljici bijaše jasno da je greška neka (opet je greška ne grješka, što je meni vrlo krivo, moram reći jer znam povijesne razloge zbog kojih je zapraff pravilno pisati "ne ću", a ne "neću" - naime poslije uvođenja šestojanuarske diktature, 1929. godine, nametnut je drugi pravopis), dakle umiješala se voditeljica, a ja rekoh ...

"Thomas Pynchon, to je onaj pisac ..."

I tak ... voditelj je dovršio:

"... Pynchonovih djela, Crnković prikazuje travestiju jednog, za sadašnji trenutak vrlo bitnog, prostora i vremena. 'Čarapanke' su knjiga koja zalazi za leđa jednom vremenu i dovodi nas bliže istini."

I tu su mi se zahvalili na sudjelovanju, a ja njima na pozivu, sve psujući Pi-aR-ku moju. U sebi.

Dok sam izlazio iz studija, jedan od tehničara mi je doviknuo:

"POZDRAVI ALLENDEA!!!!!"

Striček Allende, bok stari, kaj se dela?