Kada ste zadnji put gledali u zvijezde? Ležali nepomično i zurili u treptaj nekog drugog života? Pitali se negdje duboko u sebi da li svaki put gledamo jednu te istu zvijezdu koja je iz 'ko zna kojeg razloga baš vaša. Osjetili povezanost sa svima njima i odjednom dobili dojam da ih sve možete staviti u dlan..

Pokušavao sam neki dan objasnit jednom dečkiću gdje je Jupiter i da je ovo vrlo rijedak trenutak da ga se upamti i pokušavao mu objasnit da smo preko tog velikog kamena povezani sa svim onim ljudima prije tisućama godina. Oni su ga gledali baš kao i mi danas i pitali se..

Nisam mogao vjerovat da je to prazna priča, da ga to ne zanima i da to uopće nije važno.

Malo kasnije shvatiš da to nije izolirani slučaj i da više u nama ne čuče pioniri. Nema više Siriusa na trafikama i nema više starih dobrih profesora koji bi ti poslije škole objašnjavali koliko ti treba do nama najbliže Alfa Centauri..

Ironija je došla na svoje. Vrijeme koje uopće nije bitno postavilo nam je granice i stavilo pred nas da biramo, a mi moramo birati i za svoju djecu..

Netko je nekada rekao da je život samo put prema smrti koji svi mi prolazimo kako sami želimo. Sudbina je izmišljena...

Samo, na kojoj dionici tog puta počinjemo sami željeti i sami hvatati pravac? Dok smo maleni sve nam je zanimljivo i onda dolazimo do neke točke kada počneš razmišljati o svim onim bubama koje smo dobili od starijih...

Dobio sam osjećaj da odrasli više nemaju vremena za malene ljude... a trebaju nas..

Zvijezde sam ovdje samo naveo kao primjer jer su se same nametnule i skrenule pozornost na sebe. Nismo isti, naravno, i ne zanimaju nas iste stvar, ali svi ćete se složiti da djecu danas zanimaju većinom neki idiotski tv programi i igre bez ikakvog edukacijskog smisla. Socijalizacija je postala vještina, a mašta nešto šta nikad ne vidi sunčeve zrake.

Iskreno, teško mi je sakrit razočarenje s tim da nekom ne mogu prenjeti malo znanja, zanimljivog znanja.

Teško da ćemo postat svjesni činjenice u ovom brzom i novom svijetu da nas naslijeđuju naše smjernice, iste one bube koje ćemo bacati djeci u uho..ali postat ćemo ubrzo svjesni toga da trenutke koje provodimo s drugima neće moć zamijenit ni jedan epitaf. Ono šta ostavljamo iza sebe je ono po čemu će te netko opet naći negdje ...