Čekao sam uzvrat protiv Mađara da se očitujem. Svoju sam tugu odradio još nakon prve utakmice shvaćajući kako nema šanse za prolaz, a u uzvratu mi je bilo svejedno je li 1:0, 0:2 ili 0:10. Isti kurac kad su loši.

Krenimo kronološki:

- Do Domovinskog rata

Hajduk mi je tada bio radost djetinjstva. Neopterećeno sam sa starim i bratom slušao prijenose i gledao utakmice. Odlična jugo-liga. Hajduk je nosio zvijezdu i bolio me kurac za to. Ionako smo svi bili "Jugoslaveni" i to je bilo normalno. Nit je Tito (koji je navijao za Hajduk) išao na utakmice, nit mu je davao pare, nit mu je namještao prvenstva. Dapače, otimalo se Hajduku. Ali ti igrači, Baka, Gudelj, Vujovići ... igrali su jeben nogomet (drugačije se igralo nego sada), defakto hakl. Guštao sam, neopterećen i mlad.

- Od 1992. pa do Panathinaikosa

Sjajno razdoblje, također. Počinjem češće ići na utakmice, one male protiv Šibenika i Cibalije, za ubit subotu popodne i družit se. Zajebancija. I odlični derbiji. Igralo se dobro, za dres (Mornar, Rapaić ...), a ne za prodat' se. I Torcida je tada bila bolja, ne znam zašto, na tribinama je bila bolja atmosfera. Tada je još uvijek bilo hajdučkog srca. I Liga prvaka. A onda je došao Pao i ispadanje iz Lige za jedan gol u Rijeci. Tada je krenulo nizbrdo. Banda (Rožić i ostali), kažu upućeni, ukrala je pare (oko 14 milijuna maraka, koliko se sjećam) zarađene od prošle sezone. Klub pada, igrači se prodaju, a prijestol pomalo preuzima Franjo & Co.

- Od Pao-a do danas

Nastavlja se dominacija Kroacije o kojoj ne bih previše razglabao, jer se zna kako je tada funkcionirao naš nogomet. Od tada datira moja mržnja prema Dinamu (ne i prema njegovim navijačima, osim nekih debila) koja traje do danas, a vjerojatno će trajati i do moje smrti. Kasnije (ne znam više točno kada) u Hajduk ulaze "fantastišen fir" od kojih me samo strah Štimca. Ubrzo nakon davanja para Hajduku, Štimac se izdvaja kao kolovođa i sve mi postaje jasno: DOK GOD JE TAJ MAFIJAŠ U KLUBU, VODIO ON FORMALNO KLUB ILI NE, SAMO ĆEMO TONUTI. Povremeni uspjesi poput naslova prvaka Hrvatske 2001., 2004. i 2005. uz par Kupića samo bi trenutno popravili raspoloženje. Jedina svijetla točka je prolaz Ferencvarosa u drugom pretkolu i zamalo Mallorce u trećem. Užasni trener Gračan išao je u Španjolsku braniti nulu .. .pih. Pa Shelbourne ...

Ove sezone na klupu je došao Ćiro. Svaka njemu čast na bronci, ali ja već zadnjih pet godina govorim da ga ne želim na klupi Hajduka. Ne iz trenerskih, već iz političkih razloga. I ne smeta me što je čovjek šoumen i što uvijek nešto sere. Pa nek' sere. Ali se zna s kim je bio i što je radio. Takvima nema mjesta u Hajduku. Pa sad Debrecen ...

Uglavnom, zadnjih pet-šest-sedam godina kada kažem da navijam za Hajduk, navijam za bijeli dres, idem na utakmice zbog društva, zajebancije, putovanja i izbacivanja energije (kao na koncertima). Iz navike i ovisnosti slušam i gledam prijenose. I svaki put ne mogu vjerovat koliko su taj klub i naš nogomet sjebani ... Jer lako je biti prvi u selu, ajde budi drugi u gradu! A kako biti kad se u tom istom gradu ne kupuju suci i kad tamo vlada zdrav proboj kapitalizma u nogomet.

Stoga otvoreno zagovaram odlazak sljedećih ljudi: Štimac, Fiorentini, Blažević te skupa s njima i novinari Reić, Alfirević i Pezzi. Možda će tada prestati interes isključivo za profit i ego trip.

Uz nadu za boljim vremenima i da budemo klub barem poput Sparte Prag, voli vas sve

Morski Rak