Konačno mi stigla penzija prije par dana. Odlučila sam se malo opustiti i priuštiti si odlaske u kafić na jutarnju kavicu, skoro svaki dan ovaj tjedan. Negdje na kraju tjedna ću morati poplaćati račune i onda je kraj ludovanja i vrijeme za štednju. To znači da imam tjedan dana uživanja i žmirenja pred činjenicom da ću na kraju mjeseca jedva imati za kruh. Ali neka, možda mi je ovo zadnji tjedan, pa si može baba priuštiti uživanciju jutarnje kavice u omiljenom kafiću. Na kraju krajeva, to mi je rijetka prilika saznati što se dešava u susjedstvu i malo se družiti s ljudima.

Sjela ja tako svako jutro u omiljen kafić. Uvijek to vrijeme isti ljudi sjede u kafiću. Uglavnom čitaju novine i piju kavu. Ti su za stolovima, a za šankom su obično oni brzi „s nogu“. Doduše, neki od njih su „s nogu“ puno puta, pa to brzo zna potrajat. Za šankom je obično najglasnije i vode se najzanimljiviji razgovori, ali ovaj tjedan oko šanka je prazno i vlada čudna tišina. U kvart je stigao novi kontakt policajac i ravno u moj omiljeni kafić za šank. Izgleda kao pristojan i simpatičan dečko s lijepim smiješkom, ali to mu nije pomoglo u uspostavljanju kontakta u našem kafiću. Svako jutro on navrati, lijepo pozdravi, pokuša započeti neku priču, uglavnom o vremenu, ali na tome obično komunikacija zamre. S druge strane komunikacija je u obliku kratkih „da“ i „ne“, a od šankera možda dobije i pokoji suzdržani osmjeh.

Primijetila sam kako se nakon par dana šank „inventar“ brzo prilagodio situaciji. Točno znaju kad „kontaktni“, kako zovu novog policajca, dolazi i minuticu ranije nestanu u vidu magle. Pun šank se isprazni, buka zamre, i dok „kontaktni“ naiđe za šankom stoji samo mrzovoljni šanker i možda koji slučajni, zalutali prolaznik. „Stolni“ gosti s nosevima u novinama su se također osipali u zadnje vrijeme. Njih „kontaktiranje“ baš i ne brine jer se i inače uspješno skrivaju iza novina, ali više nema priče za šankom, pa su se i oni preselili u informativnije kafiće.

Ja sam bila na sto muka. Nekako sam se navikla na taj kafić. Ugodno je unutra, za razliku od obližnjih kafića, a i nije najobičnija birtija u kojoj ne bi pristajalo sjediti „dami“ mojih godina. Sve sam se nadala da će „kontaktni“ prestati dolaziti ili da će početi obilaziti ostale kafiće u kvartu, ali iz dana u dan on se uporno vraćao u naš kafić. Nikako mi nije bilo jasno u čemu je razlika između ovog novog i našeg starog „kontaktnog“ koji je znao isto svratiti, a nitko od njega nije bježao, a kamoli da bi uzrokovao ovakav egzodus.

Jedno jutro odlučila sam doći ranije dok su šank „inventarci“ još na poziciji i stala sam kraj njih na šank naručivši kavu. U početku me šank društvo gledalo s čuđenjem, zajedno s barmenom, ali kako me znaju godinama započeli su šalu na moj račun, kako je bilo vrijeme da im se pridružim i postanem dio šank „inventara“. Počela su pljuštati i čašćenja s par „ljutih“. Samo zato da ih ne uvrijedim popila sam s njima par „s nogu“. Nakon salvi smijeha i komentara o opakoj baki razvezala se priča. Ubrzo sam spomenula, onako usput, „kontaktnog“. Čim sam ga spomenula društvo za šankom, uključujući šankera, svi ko jedan pogledali su na zidni sat. Očito je bilo još dovoljno vremena do trena kad se treba pokupiti, odnosno malo prije dolaska „kontaktnog“, pa su se svi ponovo opustili i razvezali o tome koliko ih nervira taj policajac. Šanker je počeo kukati o opadanju prometa iako mislim da je njemu teže padala dosada kad „inventarci“ odu.

Nakon mnogo kuknjave pitala sam ih za starog „kontaktnog“ i kako nije bilo „problema“ s njim. E, tu su počeli hvalospjevi. Mile ovo, Mile ono, sve samo sjajne stvari o njemu i kako je stari „kontaktni“ zvan Mile bio pravi čovjek. Koliko se ja sjećam Mileta, dok nije otišao u penziju, baš i nisu toliko voljeli, ali su s njim pričali i pili za šankom. Na tu moju primjedbu su mi jednostavno odgovorili: „Znaš bako kako je, on je bio jedan od nas, policajac, ali naš!“ Niš mi nije bilo jasno, pa ni Mile nije živio u kvartu. Nakon još malo ispipavanja, pojasnili su mi što znači „naš“. Mile je bez problema dao da ga se „počasti“, dok novi „kontaktni“ to neće i pije samo kavu. Mile se volio raspričati o svakakvim „povjerljivim“ temama, a novi šuti kao riba kad pokušaju nešto od njega saznati. Mile je bio „trgovac“ i dalo se s njim „poslovati“. Saznala bih ja i više o Miletu da netko nije primijetio kako se bliži vrijeme, na što su svi na opću žalost šankera iskapili preostala pića, platili i pobjegli hrpimice. Šanker se dodatno „rastužio“ kad sam i ja krenula, lagano teturajući, ali se uz uzdah pomirio sa sudbinom.

Kako se mojih tjedan dana trošenja i ludovanja završilo ne znam kako se situacija u mom omiljenom kafiću dalje razvijala. Sa strepnjom očekujem sljedeći mjesec i šta ću tamo zateći. Ako se nastavi ovako morati ću i ja u neki drugi „informativniji“ kafić. Možda se ipak do tada novi „kontaktni“ socijalizira i postane više „naš“, nego policajac. Možda postane novi Mile, prihvatljiv policajac, koji doduše baš ne slijedi slovo zakona. Policajac koji razumije i igra „našu“ igru i priča „našim“ jezikom. Nisam baš sigurna da li da se bojim ili da se veselim novom Miletu. Jedno je sigurno, ovakvo stanje je neodrživo, a čisto sumnjam da ćemo „mi“ prestati biti „naši“!