Eh, kad bi vam samo mogao opisati mog Starog! Moj Stari je stari ja, a ja sam mladi on,  znate kako to već ide. Rado ga imam i štošta bih o njemu mogao napisati, ali ne mogu. Među brojnim, postoji u čovjeku jedna barijera koja mu ne da do kraja iskreno govoriti o tako bliskim osobama kao što su roditelji. Ako ne vjerujete – slobodno ih pokušajte opisati, svoje roditelje, a ako vam to u tišini sobe i uspije, razmislite hoćete li štivo kome dati da pročita. Nemojte smetnuti s uma da ih treba pokazati onako kako ih vidimo, onako kako ih znamo. Čini mi se da je to nemoguć posao. Uglavnom, da ne dužim, sinoć mi je Stari izmjerio srčani i obični pritisak, napravio mi test na šećer s nekim aparatom, koji ti probije prst pa uzme krv pa izmjeri razinu šećera u krvi. Srčani pritisak je u kurcu, ritmija je u okviru normale, a obični pritisak je super, tako da takav ovom prilikom svakom od Vas želim.

(Svemirac na privremenom radu u Neverlandu došao je posjetiti korijene. Udobno se smjestio, zauzeo najbolju poziciju, mjesto s kojeg se jasno moglo vidjeti kad je Veliko Bezglavo Ništa stalo žderati jedan maleni maleni maleni komadić Svemira. U slast je smazalo beskonačnost, a da se nije niti zagrcnulo. Svekoliki svemirski živalj nije niti shvatio da se našao u ždrijelu, ali naslutio je da se događa nešto neizmjerno tužno. Milijarde galaksija pogodila je velika nesreća. Očistili smo svoje grobove i zapalili svijeće mrtvima, moj Stari i ja. Na ulazu u groblje u kamenu je svojim rukama isklesao riječi – čovječe, sjeti se da si prah. Moj Stari ima zlatne ruke.)

S obzirom da se mojoj uznapredovaloj hipohondriji to sa srčanim pritiskom niti malo ne sviđa po defaultu sam udario u paniku, vrhunac koje je bila jedna prešućena misao o pogrebu s pleh orkestrom u pratnji. Ma ti si još mlad za to, kaže on skenirajući mi sofisticirano možjane. On je stari ja, a ja sam mladi on, znate kako to već ide. Zbog toga sam sretan. Toliko mogu reći.