Kako je divno biti bolestan. Samo ležiš u krevetu, svi ti nose štogod ti treba, lutaš po stanu, slušaš muziku, čitaš knjige, gledaš filmove, nema nikakvog pritiska i sve ti je nekako sporo, polagano. Dosadno. Ne možeš vjerovati da neki ljudi stvarno ne vole dosadu. Ti misliš da u životu ne postoji ništa bolje od dosade. U dosadi nema ambicioznosti, nema težine, nema ničega što bi ti moglo na bilo koji način smetati.
Ustaješ i dolaziš do svojih CD-ova i kazeta. Trenutačno svira Zabranjeno pušenje, Sejo pita lutku koliko je pašteta, i tebi na pamet pada činjenica da kad si bolestan otkrivaš toliko albuma za koje niti nisi znao da ih imaš u svojoj kolekciji. Jutros si, recimo, pronašao kazetu od Haustora na kojoj je "Šejn" i "Mijenjam se", i bio si oduševljen time. Tražiš šta ćeš staviti da svira i igrom slučaja ti pod ruku pada neki stari album od Buldožera, i naceriš se od uha do uha. Pobjeda.
"One ih mole, one ih mole, da ih vole" i odlaziš u kuhinju napraviti si čaj, usput bacivši oko na televiziju na kojoj je intervju s Ripperom, vezano uz miks njihovog zadnjeg albuma, kojeg je izveo Dave Friedman. Ne sviđa ti se to što nitko ne bi dignuo toliku prašinu oko tog albuma da ga taj tip nije miksao, a osamdeset posto ljudi u Hrvatskoj niti ne zna šta je to miks albuma. Radiš si čaj od crvenog grmlja u kuhinji i glava te polako počinje boljeti. Trebao bi učiti zemljopis, jer će te profesorica rušiti ako ovaj kontrolni dobiješ komad, ali nekako ti se ne da. Nije stvar u tome da nemaš vremena, niti da imaš nešto pametnije za raditi. Stvar je u tome da ti je trenutačno dosadno i ne želiš ničime prekinuti tu dosadu.
U dosadi je sve lijepo i pobjede su malene, ali slatke. Pobjeda je naći na televiziji program na kojem se događa nešto iole zanimljivo. Pobjeda je skuhati si čaj i sjesti na balkon, te uživati u pogledu na smrdljivi, sivi grad oko tebe. Pobjeda je sjećati se svih divnih ponoćnih šetnji onim zavojem na koji gleda tvoj balkon u zgradi na Gornjoj Vežici.
Zakašlješ se. "Žene su bajke, žene su žene, žene su majke" i opet ti misli padnu na žene u tvojem životu. Tvoja najdraža bliska prijateljica i ti ste se udaljili, i misliš da je tako vjerojatno i najbolje. Ono što te sad muči je činjenica da je ona našla nekog tipa s kojim joj je lijepo i u kojeg je zaljubljena, a ti i dalje švrljaš okolo s desetak različitih cura, niti u jednu nisi zaljubljen, s niti jednom ti nije baš nešto posebno lijepo, ali su sve tu negdje, a neke su čak i zagrijane za tebe.
Uzdahneš i puhneš u čaj kako bi ga bar malo rashladio, pa uzmeš gutljaj i zaključiš kako je ovo definitivno najbolji čaj koji si ikada probao. Ne možeš mu pravo ime izgovoriti, ali je odličan.
Buldožeri te opet vraćaju na lik tvoje najdraže bliske prijateljice i onu suludu avanturu od prije nekoliko dana kad ste zajedno, izbijeni kao deve prošli čitavu Rijeku u nekom bolesnom, surealnom điranju. Spuštaš šalicu na stol, odlaziš u sobu i stavljaš nešto potpuno drukčije.
"Prijatelju, propalice, što ti je propalo lice? Propalo je lice meni, jer ga dadoh jednoj ženi." Rambo Amadeus započinje iz tvoje linije svoje orgije humoriziranja stvarnosti. Zašto sve shvaćati ozbiljno, kad se bez ikakvog problema svemu možemo smijati? Zašto tražiti težinu u vlastitom životu, kad nam jednostavno može biti dosadno?
Dižeš telefon i nazivaš Perota, te ga pitaš da li ima koju cigaretu. On kaže da ima i da će sad doći do tebe. Smiješiš se.
Pobjeda.