Čovjek uči dok je živ, stara je uzrečica, a znanje je kad naučeno gradivo usvojiš na taj način da ga ne zaboraviš već idućeg dana.
 
Kad bi se ove uzrečice više držali u našem školstvu ne bi bilo sveprisutnog zaprepaštenja lošim rezultatima maturanata ili pak glavobolja radi inicijalnih testova. Vjerojatno bi bilo i manje mogućnosti za trgovanje diplomama i manji broj tzv. visokoobrazovanih kadrova koji u stvarnosti ne služe na čast ni školama koje su pohađali, niti profesiji čijim se akademskim nazivom diče čime ujedno i prestaje svo njihovo znanje.

No, nije mi bila namjera pisati o obrazovanju iako je svekolika zaluđenost nekakvim utopijskim društvom znanja i cjeloživotnim radom na sebi u vidu učenja (kao da nam stara dobra uzrečica koja postoji puno duže od nas i naše države ne govori kako život sam po sebi podrazumijeva stalno naukovanje) potpuno izludila dobar dio populacije (no zato valjda i jest populizam glavna karakteristika politike u Hrvata). Ova zemlja kao da je svjesna da joj je moguće životariti sve dok postoje sukobi unutar svih struktura od onih najnižih do samog vrha.

Stoga mi je prije neki dan za oko zapela konstrukcija nekog pametnog čovjeka koji je ustvrdio kako našoj zemlji trebaju dobri ljudi. Priznajem, tek me je ovo preplašilo … Naime, tko su to dobri ljudi? Tko će izvršiti odabir tih dobrih ljudi? Ne misli li svatko za sebe da je dobar čovjek? I ne mijenja li se i ta karakterizacija ovisno o tome tko je gdje na vlasti? Hoćemo li sve poništiti i dobiti vlastiti «ground zero» pa ćemo iz pepela izvlačiti dobre ljude (i to opet prema nekakvim zaslugama) ili ćemo čekati nekog Nou kojemu će glas s neba reći da skupi sve dobre ljude i ukrca ih na arku?

Tko to nama zapravo treba? Čini se vrlo kompliciranim i zapravo sliči na pamflet kakvim bi se strukture na vlasti i oko nje mogle služiti u odbacivanju svake primisli i ideje o postojanju dobrih ljudi koji su nam potrebni kako bi ova zemlja stala na čvrste noge i prestala sama sebi biti ljagom u nekoj zamišljenoj biografiji. Nisam skeptična i vjerujem u postojanje upravo takvih ljudi, a možemo ih nazvati dobrima ili poštenima, moralnim vertikalama.

Takve bi ljude bilo vrlo lako prepoznati po tome što bi se prvo dohvatili mijenjati određene propise koji omogućavaju razne povlastice nekima i koji pobijaju ono što je zapisano u vrhovnom zakonu jedne zemlje. Propise koji jedne prave jednakijima od drugih. Takvi ljudi u propisima koje bi donosili ne bi ostali nedorečeni pa da nam zakoni koji se tiču obveza i odgovornosti onih koji su na vlasti zvuče otprilike «Ne smije se to i to, jer ako bi to i to, onda ništa.» Znali bi ti ljudi da je ključ stabilnosti u korekciji vrha koji kad je nakrivo em nagrđuje, em destabilizira - pričali mi o državi ili o Božićnoj jelki.

Ljudi o kojima je riječ ne bi imali puna usta tržišta i tržišne ekonomije, zakona ponude i potražnje kako bi već u startu sasjekli svako istaknuto nezadovoljstvo onih ispod sebe, istovremeno zatvarajući oči pred činjenicom da su i sami «roba» koja se samovoljno izlaže, bira i izabire – no prema Zakonu o zaštiti potrošača, ali i prema dobroj trgovačkoj praksi postoje i reklamacije i mogućnost zamjene nečega što smo izabrali, ali s čime nismo zadovoljni i što nije ispunilo naša očekivanja koja su pak potaknuta reklamom; zar ne!?

Svako drugačije ponašanje, a kod nas je upravo ono obrazac ponašanja vlasti, drsko vrijeđa inteligenciju naroda od koga je ta ista vlast postavljena da mu bude na usluzi, pomoći i da onime što joj je  narod povjerio gospodari s visokom dozom odgovornosti i pažnjom dobrog domaćina kako je to uobičajeno napisati i kod ugovora i dogovora s daleko manje ozbiljnim posljedicama.

Kad se i ako se dakle, pojave takvi ljudi bit će nam jasno da se i Bog umorio od promatranja stalnog nazadovanja i potkradanja ove zemlje i ovog naroda u ime koječega pa čak i Njegovo i znat ćemo ih prepoznati vrlo lako i bez ikakvih dilema. Kad se i ako pojavi to malo dobrih ljudi, tek tad će se ukazati i ono stalno prizivano svjetlo na kraju maglom ispunjenog tunela kojim već dva desetljeća u panici izgubljeno luta jato slijepih gusaka gačući glasno, bespotrebno i besmisleno … a pravo je pitanje jesu li štogod tako izgubljene lutajući dugo vremena i naučile!