Čuo sam pjesmu o tisuću zvijezda, pa mi je palo na pamet da napišem priču o tisuću kuna. Doduše ne znam točno kako bih počeo, jer odavno nisam vidio tisuću kuna, a kako sam skloniji pisati o onome što ne spada u znanstvenu fantastiku, a niti historiografija mi ne ide, ne znam kakva bi priča mogla ispasti. I hoće li ju itko htjeti pročitati.

Ma, nije najvažnije ni to hoće li priča biti čitana, nego ne bih htio da mi sva buduća pisana djela izgube kredibilitet radi te pričice - jer, ne znam niti da li su takve novčanice još u opticaju!? Ako ispadne da sam sklon pisanju o nečemu što ne postoji, definitivno bih izgubio povjerenje svojih čitalica i čitalaca, koje sam tako teško stekao. Ako sam uopće išta u životu i stekao!?

Ili da se izvučem na to da glavna priča i glavni lik, novčanica, nisu uopće bitni, već da sam stvarnu poruku poslao između redaka? Hm, mogao bih također izmisliti da sam napisao tzv. 'priču s ključem', to je danas u modi - pa da kažem da tisuću kunska novčanica, u stvari, predstavlja onu od deset kuna! Ali, ne! Nikako ne smijem pisati 'priču s ključem', to pišu varalice, a takvi mi se gade. Puni su im brkovi izlučevina iz nosa, a onda glade brkove prstima, pa pružaju ruke onima koji im žele uzvratiti rukovanje i tako rasprostranjuju svoju balavost maksimalno. E, meni neće! Baš neću napisati 'priču s ključem'!

Dakle, ostaje mi samo da pišem priču koja nosi svoju poruku između redaka. Potrudit ću se, iako ne pišem s duplim proredom, možda uspijem ugurati skrivenu poruku negdje između. Doduše, čuo sam da kad šalješ poruku između redaka, onda to ne smiješ spomenuti u uvodu, jer nitko neće čitati ono što se smatra glavnim tekstom, nego će svi buljiti u praznine između redova. Samo meni upravo to i odgovara! Znači da mogu pisati što god hoću, a da nema šanse da mi itko išta zamjeri jer će taj napisani dio ostati nepročitan, a jedino trebam paziti da ne ubacim koje stvarno slovo između redova.

O.K. evo onda jedna kratka priča, koja se čita prema uputama koje sam upravo naveo:

Legenda o zlatnoj ribici

Radnja se odvija prije određenog broja godina u jednom gradu kraj mora. Uz bocu mineralne vode Donat, maštaju i razgovaraju tri starca koji shvaćaju da nisu baš ništa, osim loše probave, postigli u svom životu, ali drže se one da nikad nije kasno - ako imaš kome prodat foru masno.

Jedan starac ima nešto škole, pomalo je akademik, a htio bi to postati po puno. Uz to ima  dioptriju minus tisuću i zalaže se da se napravi i takva novčanica njemu u spomen. Zovimo ga - Badilor.

Drugi starac je seoski učitelj, ima brčine pune izlučevina iz nosa i hoće postati poznati pisac, pa da se svima vlastoručno potpisuje na knjige i tako im ostavi doživotne tragove iz svog nosa. Izgleda kao da je stalno umoran, pa ćemo ga nazvati - Umaralo.

Treći starac ima ogromnu nosinu ispod cvikera, ne zna ni sam što bi htio, ali njuši da bi nešto htio. Dat ćemo mu ime - Rafnjos.

Zamisle oni kako bi bilo lijepo da nekom ukradu zlatnu ribicu i da im onda ona mora ispuniti tri želje, svakom po jednu, u zamjenu za što bi ju oni pustili na slobodu. Razgovor im je odmah na početku zapeo kad su ustanovili da sva trojica imaju istu želju - htjeli bi postati, više ili manje, pravi akademici i bogatuni preko noći. Tu se stvar malo zakomplicirala, jer bi za ostvarenje jedne skoro te iste želje trebalo napraviti i neke predradnje. Odnosno, trebali bi osnovati barem političku stranku, kako bi stekli nekakvu osnovu na kojoj mogu temeljiti svoju kompetentnost za ostvarivanje preko noćnih planova.

Badilor s dioptrijom je odmah predložio da predradnje obave po sistemu lančane reakcije i to ovako: Badilor, će sa svojih nešto škole pomoći Rafnjosu da i on postane formalno obrazovan. Rafnjos će, kad postane formalno obrazovan, postati predsjednik njihove stranke, a zatim i šire, pa će tada on pomoći Umaralu da postane poznati pisac. Kad obave te predradnje imat će sve uvjete da zatraže od zlatne ribice ono što im je zajednička želja. Plan bi bio genijalan da nije Rafnjos nešto nanjušio, pa je plan postao još genijalniji.

Naime, Rafnjos je zaključio da kada postane predsjednik stranke, a i šire, uopće ne trebaju krasti zlatnu ribicu - jer će ih on sam svu trojicu imenovati pravim akademicima, a krasti mogu nešto drugo i tako preko noći postati bogatuni. Odnosno mogu krasti sve što im padne na pamet, jer će zlatna ribica  tada biti previše sitan zalogaj za njih. Ostala dvojica su odmah uvidjeli da je Rafnjos u pravu, pa su se dogovorili da tako i naprave. Njihovim dogovorom zlatna ribica je ostala nezaposlena, pa je legenda o njoj ostala živjeti samo u pričama.
 
Uspješnim ostvarenjem plana koji su tri starca skovala kraj mora mnogi su se pridružili zlatnoj ribici u njezinoj nezaposlenosti, pa danas ne mogu vidjeti uvodno spomenutu novčanicu od tisuću kuna ni uz puno veću dioptriju od one koju sam naveo u redovima ove priče.