Za Charlesa Bukowskog tvrde da je potkraj života svojim pisanjem dosegao bitak. Njegovi dnevnički zapisi s početka 1990-ih tomu najbolje svjedoče. Pred samu smrt, složiše se mnogi književni kritičari, „starom pokvarenjaku“ je nekako uspjelo poći za rukom uhvatiti našu stvarnost pod ruku i natjerati je da nam prizna kako to živimo. Nije li to uostalom i krajnji cilj svake književnosti - doseći stvarnost, istinu. Međutim, zašto se uopće više truditi oko bitka, nazovi stvarnosti, istine i slično kad je riječ o, za većinu ljudi, zbunjujućim odlikama svijeta i života koje više-manje leže u tami našeg razumijevanja i za koje nikad nismo sigurni što zapravo znače. Zašto ne bi praznoglavo zvjerali okolo, prebacivali kanale na daljinskom, sate i sate provodili na Facebooku i puštali život da ide kako ide?

Ne treba mnogo „popovati“, tome nas uči ovo ne-filozofsko vrijeme; koga će to zanimati, pita me i moj urednik. Danas više nikako nismo voljni za duboke teme. Ako i pričamo o njima to je zato što nas to zabavlja ili što se želimo praviti važni. Nema unutarnje potrebe. Međutim, s druge strane izgubili smo osjećaj istinske opojnosti života. To što je većini nas život rastrgan, stresan, neuzbudljiv, upravo onakav kakav ne bismo željeli da bude, kolotečina koja se valja iz dana u dan, pretvorena u puki automatizam koji se više ništa ne pita – o tome uglavnom šutimo. Ali zato svaki dan mislimo i nadamo se da će uskoro doći dan kada ćemo početi istinski živjeti. Filozofiji smo oduzeli prava glasa da o tome nešto kaže i zbog toga sada čamimo u samoći svog „facebook života“ nemoćni da pomognemo i sebi i drugima. Zbog toga je opravdano pitati se: što je to u našoj stvarnosti pošlo po zlu? Ima li odustajanje od filozofije u tome svoje prste?

Svakodnevica je zatupljujuća više nego ikad. Eto jedne rečenice koja zbori o bitku, a da ga nije ni svjesna! Ali i kada se konstatira jedna ovako bjelodana istina ne postiže se mnogo, jer je bitak u njoj na izmaku snaga. Analogno je to slučaju neke javne osobe koja i usprkos razotkrivenosti u nekom skandalu nastavlja egzistirati u javnom prostoru kao da se ništa nije dogodilo. Pa onda, što se to suprotstavlja bitku, pitamo se, da danas trivijalnost osjećamo toliko privlačnom? Nije li na djelu nekakvo iskrivljavanje stvarnosti od zasada nepoznatog uzroka koja zamućuje našu pravu stvarnost, naš bitak vremena?

Nikada neću zaboraviti izjavu jednog mog prijatelja koji je prije nekoliko godina komentirajući našu nestvarnu, iskrivljenu političku svakodnevicu kazao: „Gledam tog Sanadera na televiziji i sve čekam kad će reći: „Dragi gledatelji, to bi bilo sve za danas od nas u našem showu“ i da onda na ekranu krenu slova odjavne špice kako bi se nakon toga mogli vratiti u, šta ti ja znam, nekakvu 'pravu stvarnost'. Međutim, nema povratka. To ludilo ne prestaje“. Ono što je moj prijatelj osjetio, a što se samo potvrdilo nekoliko mjeseci kasnije iznenadnom ostavkom premijera, bila je ta „nestvarna stvarnost“ koju nam godinama preko medija serviraju ljudi poput bivšeg premijera, stvarnost skretanja očiju s važnog na trivijalno, s esencijalnog na besmisleno, „stvarnost“ za koju nam se čini da se ni do danas nije rasplinula. Stvarnost naše države danas me podsjeća na lik zločestog vanzemaljca iz filma Peti element kojem u jednom trenutku pođe za rukom pretvoriti se u čovjeka, ali mu ne uspijeva cijelo vrijeme zadržati ljudski oblik nego neprestano iz njega probija njegov zločesti stvarni lik. Pa onda, o kakvoj je to stvarnosti riječ?

Misha Glenny u svojoj izvrsnoj knjizi o „McMafiji“ razotkriva tu našu tranzicijsku stvarnost kao i stvarnost većine istočnoeuropskih država kao doba opće kriminalizacije. Nacionalizam je, prema tom pogledu, predstavljao samo odvratan privid onog što se stvarno kuhalo u bitku vremena između 1990. i danas. Gledano iz današnjeg kuta, gotovo da nitko to nije mogao spriječiti. Kriminalizacija prostora bivše Jugoslavije i istočnoeuropskih država potom se prelila na Zapad. Šverc cigaretama, alkoholom, drogom, automobilima i slično upotpunjena je kladioničarskim pandanom namještanja nogometnih i inih rezultata. Nitko sa sigurnošću ne može odrediti koliki je stvarni utjecaj organiziranog kriminala danas u svijetu, ali da je u rapidnom porastu, to se može osjetiti u svakom kutku planete.

Dakako, organizirani kriminal kao jedno je od najstarijih ljudskih zanimanja dosada se držao uglavnom svog teritorija, tihog i mračnog podzemlja. U ovom vremenu kao da mu to više nije dovoljno; počeo je izlaziti van. Pa tako, strah za budućnost svijeta o kojem pjevaju i momci iz grupe Coldplay u pjesmi „Talk“ („Oh brother I can't believe it's true I'm so scared about the future and I wanna talk to you“) se ne tiče nuklearne, prirodne ili bilo koje druge moguće katastrofe nego pronalazi svoj motiv u sve jezovitijem uzletu mafije nakon, danas nam se čini, naivnih ideoloških previranja u prošlom stoljeću.

Organizirani kriminal postao je nezaobilazni dio naše stvarnosti, i ne samo to, gangsteri su više nego ikad u modi; čak ih viđamo i po reklamama. Izgled današnjeg gangstera uglavnom se podudara s opisom koji daje i Misha Glenny: ćelavac debelog vrata s tamnim sunčanim naočalama. Međutim, često je riječ o naočitom muškarcu jamesbondovskog tipa, snažne konstitucije, privlačnog ženama. Želimo izgledati kao on, ali zasigurno ne možemo biti beskrupulozni kao on, a toga često nismo svjesni. Prije nekoliko mjeseci susreo sam se na kavi s jednim drugim svojim starim prijateljem. Oduvijek crnih misli ovoga puta se nije libio otići do krajnjih granica njihovog artikuliranja.

- Sada je valjda svakome jasno da živimo u društvu u kojem možemo imati predstavu neke svoje stvarnosti da život jest to i to, ali se zapravo nalazimo u mravinjaku u kojem naš život ovisi o tipovima bez kose s debelim vratovima i tamnim sunčanim naočalama. Kad god im se prohtje mogu nam ga oduzeti ili mu na neki način nauditi. Hoćeš li dobiti posao pitaj ovog, hoćeš iskamčit neku dozvolu pitaj onog, hoćeš li se baviti nekim poslom pazi da se ne zamjeriš onom i tako je svugdje, kaže on.

Moja glavna teza se svodi na sljedeće: kako utjecaj mafije u svijetu sve više raste tako je potreba za iskrivljavanjem stvarnosti sve veća i veća. Upravo zbog izvanrednog prikaza te iskrivljene stvarnosti američku seriju Sopranos danas cijene i sveučilišni profesori. Prisjetimo se: glavnom liku serije, mafijašu Toniju koji „radi to što radi“ djeca normalno idu u škole, veselo čavrljaju na zajedničkim večerama te se u mnogim segmentima obiteljskog života u potpunosti ne razlikuju od nas običnih smrtnika. Međutim, na svakom koraku na njihov život pada sjena očeva zanimanja i često moraju glumiti, iskrivljavati vlastitu stvarnost kako bi u njoj mogli nastaviti živjeti. Pomislite na naše političare. Ako stvarnost želimo prikriti bacit ćemo preko nje koprenu koja bi je trebala učiniti podnošljivom. I što ćemo dobiti? Upravo onu „nestvarnu stvarnost“ koja je spomenuta na početku ovog teksta i u kojoj se čitavo vrijeme gušimo. Zamislite veliku koprenu stvarnosti koja je danas bačena preko Hrvatske ali i preko dobrog dijela ostatka svijeta. Na njoj nećete vidjeti mafijaše, vidjet će te zabavne izvršne dopredsjednike, trgovce-gradonačelnike, bavit će te se njihovim odnosom s navijačima, građanima, sve to kako bi vam zamaglili pogled. I ne samo to, da se ne biste nikad susreli s pravom stvarnošću, mnoge trivijalnosti će odsada zaokupljati vaš život poput sapunica, reallity show-ova i sl. Nekada je umjetnost otkupljivala tu muku suočavanja sa stvarnošću. Danas to za nas čini koprena stvarnosti …

Teško je suočiti se sa stvarnošću u koju se u visokom stupnju uvukao organizirani kriminal, ali nekima će se činiti da je još teže boriti se s njenom koprenom (netko bi je čak nazvao kulturom) koja nam je nametnuta i koja tu stvarnost na svakom koraku pokušava skriti. Jedan od rijetkih likova kojem je pošlo za rukom zahvatiti u našu koprenu stvarnosti je Siniša Labrović, konceptualni umjetnik, sa svojim epskim prepjevima Glorije ili u realnom vremenu u krugu obitelji „odgledanim“ Dnevnikom Hrvatske televizije. I umjetnost se prilagodila situaciji. Oni koji se, pak, usude otići još dalje i dotaknuti ranu istinske stvarnosti, poput Davida Chase-a kroz seriju Sopranos, pogađaju suštinu vremena u kojem živimo, a u kontekstu ovog teksta, i u njegov bitak.

Sva druga vremena jednoga dana će sa zgražanjem gledati na ovo naše; vrijeme carevanja organiziranog kriminala i s njim usko povezane koprene stvarnosti koju gotovo da možemo shvatiti izrazom njegove kulture. Nemojte sumnjati da će doći dan kad će se istini vratiti snaga i „nestvarnoj stvarnosti“ rasplinuti oblik. Ne morate je dovoditi u vezu s bitkom, možda je filozofiji doista odzvonilo. Iza toga će organizirani kriminal biti prisiljen vratiti se natrag, tamo gdje mu je i mjesto, u podzemlje. A vi će te osjetiti da ste ponovno počeli živjeti u barem nekoj 'normalnoj' stvarnosti …