„Oni su mali, ali su veliki! Odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“. Spomenute grunfastične rečenice ispalio je onaj stari prdonja i pandur iz Smogovaca. Ova druga čisto je laprdanje, ali prva sjajno opisuje djecu. I odrasle! Kako Reuters kaže, a Lupiga mu slijepo vjeruje, Ameri su sa svoje ambasade na Kubi konačno skinuli natpis kojim su, u ime domaćina, tražili demokraciju na Kubi.

Ne postoji na planeti infantilnijih stvari od vojske i politike. OK, crkva, al koliko mi god to bilo teško, ostavimo taj gnojni čir po strani. Dakle, osim crkve, dvije najinfantilnije stvari na planeti su politika i vojska. Razmislite na trenutak o tome. Ozbiljni muškarci, dakle, daleko je doba kad su bili balavci. Ovo su ozbiljni muškarci, oni koji znaju što hoće, odlučni i jaki, a ne neke pizde, pederi. Oni dakle, čvrsti i postojani, koji se dižu s prvim zrakama sunca, briju guste dlake na licu što im, od silnog testosterona, za samo jedan dan buknu ispod kragne. Oni, nakon pravog muškog brijanja i obavezne tjelovježbe ili čak džoginga, na sebe navuku nekakvu uniformu s crvenom trakicom na strani. Prsa si okite šarenom gvožđurijom koju, nije ne bitno, jedni drugima dijele. I onda se spuste pred stotinjak ili koliko već, dečkića, koje perverzno pogledavaju od glave do pete.

Pa šta je to, jel to uopće društveno prihvatljivo ponašanje?

Premda imaju svoje rituale, političari u tom pogledu nisu ništa bolji od vojničina. Razlika je jedino u tome što su oni izraziti sadisti za razliku od vojnika koji su mazohisti i vole da prime pa, ako nema boljeg, onda i olovni metak. Šta se može. E, uglavnom, ta dječurlija koja nam svima radi o glavama, iza naših se leđa, a nerijetko i pred našim zdravim, ali pomalo tupavim, četvrtastim očima. – igra.

Pazite ovu igru. Naime, američka ambasada u Havani smještena je u neboderu na prilično prometnoj ulici Malacon de la Habana. I ne bi li iznervirali domaćine, lukavi Ameri su 2006. godine, po naređenju ex predsjednika G. Busha Jr., na petom katu nebodera okačili golemi displej. Protezao se na metar i pol visine i 25 prozora širine (e, jebi ga, ne znam koliki su prozori na US embassy in La Habana). U glavnom, svakoga dana taj je displej boo oči druga Castra dok je njegove brojne dupelisce boljelo što bol trpi drug Castro.

Svakoga dana na displeju su se izmjenjivale poruke narodu Kube. Podsjećalo ih se da je za njihovu bijedu kriv upravo socijalizam u kojem žive. Drugarska poruka prijateljskog naroda SAD-a koji je platio instalaciju skupe igračke kojom je US president nervirao svog kolegu sa živopisne Kube. Ovaj se pak, poput uvrijeđenog đaka četvrtog osnovne, potrudio i angažirao podčinjene koji su imali zadatak displej sakriti  paravanom. OK, displej je ovog ponedjeljka skinut, ali šta je to uopće? Je li to društveno prihvatljivo ponašanje ozbiljnih, starijih muškaraca koji vode dvije ozbiljne zemlje?

Šta? Kažete da je to svuda poznata stvar da su političari idioti?

Pa je'l to normalno?