Kako se naše firme bore s krizom
Kriza je brate ... Štedi se. Kažu novine, bankarima u Americi udarili embargo na plaće ... Ne mogu zaradit više od 200 hiljada dolara godišnje. Otpuštaju se radnici, pate industrije, pati ekonomija, pate vlade ...
Jedino ljudi ... Kao da ih se to ne tiče. Ovaj oće ajfon, onaj bi da kupi novi auto, tamo neki hvali se sa novim plazma ekranom, jedan uzima kreditnu karticu samo da kupi kompjuter (od plaće ne može, al na kartici su pare valjda džabe) ...
Uglavnom ... Štednja! Štedi se na svemu. Na reklami, na materijalu, na putnim troškovima, kooperantima, suradnicima (vanjskim i unutarnjim). Dnevno stotinu ljudi ostaje bez posla, kod mene centrala više i ne šalje kemijske u našu filijalu. Imaju i pravo, šta će nam ... Kupili su deset mekintoša. I nije da se bavimo nekim dizajnom, jok. Tehnički, bila bi nam dobra i 486-ica. Za surfanje i pisanje neko je nekome sugerirao da je potrebno kupiti mekintoše. Ljudi rade za mizerne pare, al na pravoj spravi.
Priča mi prijatelj, sve iz prve ruke, ima jedna firma, strašno poznata od Vardara preko Triglava i Pekema do Nju Jorka. Tamo mu radi djevojka i baš njen odjel strašno treba neki seminar. Te važne svjetske firme moraju pratit trendove i strašno je bitno da ne izgube korak za konkurencijom. Al jebi ga, seminar je skup ko strani trener na domaćoj klupi.
Ima takav seminar u Americi i na neku je foru mnogo jeftiniji nego ova EU varijanta čak i kad se uračuna prijevoz i smještaj. Međutim, firma slijedi propise i podupire EU zakone, tradicije i običaje pa ljude smještene u Evropi ni za živu glavu ne šalje na seminar u Ameriku. Obzirom da bez tog seminara biznis nedvojbeno propada, za mali zagrebački odjel ipak odlučuju organizirati taj važan ivent.
I što rade? Režu troškove prijevoza i smještaja i dovode predavača iz Engleske u Zagreb? Jok! Njih nekoliko na isto toliko dana odlazi avionom (a to sigurno nije Ryan Air) u Brisel i tamo su smješteni (a to sigurno nije hostel). I tako se naše firme bore s krizom.
A čitavo vrijeme usta su im puna smanjenja troškova, racionalizacije, sistematizacije, drkizacije i ostalih fetišizacija. I čitavo vrijeme plaće su gdje jesu i onaj nesretnik s početka teksta za bijednih pet hiljada koliko košta kompjuter mora dizati kreditnu karticu, a onaj drugi za bijedni ajfon mora žicati firmu.
Da da otpustaju, radnike, okrecu ledja sirotinji, a ni mi nismo nista bolji, pa prijateljtva izbrisemo zbog sinice nemara lenjosti i na kraju zaboravimo sve,,,,,,