Pišem ovaj tekst na takozvani Dan mrtvih. Mogao bih ga nazvati i dan onih koji vole cvijeće i svijeće, jer ono preživjelih što je još ostalo upravo na današnji dan smatra za potrebno obradovati svoje pokojnike takvim poklonima, donoseći ih na njihove podzemne domove. Pokojnici si nisu u stanju sami kupiti niti cvijeće, niti svijeće, a niti prigodno urediti svoje tihe domove za taj dan. Dakle, nesposobni su brinuti se o svojim potrebama i zbog toga ih možemo smatrati za osobe s posebnim potrebama. Inače, postoje službe koje se brinu o onima koje društvo proglasi za osobe s posebnim potrebama. No, to se ne odnosi na pokojnike, previše ih je i tko bi im stigao svima ugoditi.

To je razlog da je danas bitno žešći promet na štandovima koji okružuju uspavane naseobine u kojima se izležavaju oni koji za to nisu imali vremena tijekom svog zemaljskog života. Danas su svi ljudi i svečanije obučeni. Uostalom, to je uobičajeno kada se ide nekome u goste, jer ljudi tada posebno vole biti viđeni u svom najboljem svjetlu. Mnogi misle da su upravo najbolje viđeni u svjetlosti svijeća i sa cvijećem u rukama. Vjerojatno su u pravu, jer se u tihom mnoštvu ne priča puno, pa se stigne i može pažljivije promatrati. Tada su i koraci laganiji, pa nema one svakodnevne užurbane "grmljavine stada", koja bi samo unijela nepotreban nemir u svijet osoba s posebnim potrebama.

Čini mi se da je i potreba za mirom jedna od njihovih posebnih potreba, jer sam skoro pa siguran, da za svog zemaljskog postojanja nisu imali mira u količinama koje bi im donijele svima nam potrebnu smirenost. Na današnji dan se, očito, osobito poštuju te njihove potrebe za svijetlom svijeća, mirisom cvijeća i tišinom u laganim koracima. U stvari ne znam da li postoje dani ili barem dan koji je posvećen živim osobama s posebnim potrebama, jednako kao i što ne znam zašto takvima nije posvećen svaki dan, osobito zbog toga jer se i sam smatram takvom osobom. Moje potrebe mi također izgledaju kao nešto posebno u ovom užurbanom svijetu. I ja, uz ostalo, volim svijetlo, ugodne mirise i smirenost, a moja potreba za nečim tako posebnim kao što je ljubav može se čak smatrati i znanstvenom fantastikom. Znači, u ovom svijetu sam i ja osoba s posebnim potrebama.

Također mislim da su djeca upravo osobe s najposebnijim potrebama. Posebno ona djeca koja su napuštena od svojih roditelja i ostavljena drugima na brigu. Ili nebrigu. Želim vjerovati da će se među čitateljstvom pronaći netko tko će, barem na trenutak, zastati u svojim mislima i shvatiti što sam htio reći pišući o onim bivšima koje sam nazvao osobama s posebnim potrebama i onim sadašnjima koje je društvo u kojem živimo proglasilo takvima. Ili ih takvima nije proglasilo, a one to jesu. Za mene je svaka osoba iz čijih očiju mogu iščitati ljubav i dobrotu, upravo ona zdrava, koja ima sasvim običnu i jednostavnu potrebu. Voljeti i biti voljena ili voljen, bez obzira na medicinsku dijagnozu, uzrast ili društveni status, a za pokazati nekome svoju ljubav i odanost nije potrebno iščupati iz zemlje cvijet i darovati ga.

Jedino ako se ne smatra da se može obrednim žrtvovanjem cvijeća učiniti nešto suvislo nadmećući se s drugima u tome čiji je prigodni buket ljepši ili tko je zapalio više svijeća za pokojnika. Ionako taj običaj postoji da bismo pred drugima ispali brižni, sućutni i uviđavni, pa kao takvi i bili viđeni. Svakodnevna briga i pažnja za osobe s posebnim potrebama nije ni izdaleka tako dobro popraćena, niti medijski, niti ikako drugačije. Osim ako nije riječ o profesionalnoj brizi za osobe s posebnim potrebama u okviru državne službe. Ili paradržavne službe, kao što je Caritas, koji je dio jedne navodno vrlo brižne organizacije, odnosno one koja želi ostaviti taj dojam prije nego što bude razotkrivena slučajnim dodirom sa javnošću. No, to je već jedna sasvim druga tema.

Pjesmom dižem glas

Znaš li kako je živjeti sam

Bez majčine ljubavi putovat u noći

Dozvoli da ti svoju ruku dam

Htio bih blizu nekom iskrenom doći

Smijem li te zamoliti sada

Da zastaneš kratko na putu kroz dan

Probaj čuti kroz zidove grada

Iza njih su suze nekog kom si potreban

Pričam vam o djeci što žive bez topline

Zar ne vidi ih nitko gdje su ljudi oko nas

U sobicama hladnim i životu od gorčine

Za napuštenu djecu pjesmom dižem glas

Moram ti zaustaviti korake

Oprosti što ćeš tada spoznati težinu

Nemoj se dati među one lake

Molim te ne zapadni u gluhu većinu

Hoću prenijeti istinu ljudima

Zaista ne znam dal da vičem ili molim

Zbog čega se svi prave ludima

Čemu tako boli, a samo želim da volim

Pričam vam o djeci što žive bez topline

Zar ne vidi ih nitko gdje su ljudi oko nas

U sobicama hladnim i životu od gorčine

Za napuštenu djecu pjesmom dižem glas