Probudio si se, nakon još jedne noći koju si uglavnom proveo grozničavo se vrteći po krevetu, nimalo ne buljeći u kutiju koju neki zovu i televizorom, a iz koje te već godinama truju lošim programom i poluinformacijama o polusvijetu s estrade, s Velikog brata i s očajno netalentiranih Supertalenata. Kad god bi i mogao zaspati uz škripu guma Ulicom Bratstva i jedinstva, koja se danas nepamtljivo zove po nekim aktualnim tekovinama, projurila bi kakva golf trojka iz koje trešti Miki, Viki ili Stoja. I baš kad si zaspao nastao je potpuni krešendo, jer se potrefilo da se baš u istoj minuti svojim vjernicima javljaju i hodže i crkvena zvona s lokalnih bogomolja. Svitanje s Bogom.

Sjurio si se pravo u kuhinju i još dok tvoja ruka nije ni stigla do mesingane ručke kuhinjskog ormara kroz glavu ti prolazi strašna slutnja - opet nemaš kafe. Ništa od razbuđivanja, opsuješ u prazno, onako neobavezno. Taman kad sav bunovan pomisliš da bi koje zrno mogao posuditi od komšija, sjetiš se da komšija više nemaš. U tvom haustoru danas je tek nepoznat svijet s dna kace, kojem je najbolje što mu se dogodilo u životu, to što, evo ima već 15 godina, živi negdje gdje iz zidova teče voda. Od tada u ulazu nema svjetla i neće ga ni biti, sve dok se bude moralo plaćati.

Guraš ruku u farmerke i pronalaziš kovanicu. Naivno se nadaš da je to pet maraka, ali nije, marka je. Taman za kafu, na putu do biračkog mjesta – oronule učionice na prvom spratu Osnovne škole 29. XI, a koja drčno nosi ime nekog heroja pobjedničke nacije iz zadnjeg rata. Na izlazu iz stana, opet psuješ mater komšiji koji nije navikao plaćati grijanje pa dovlači drva i slaže ih u haustoru kako ga ne bi iznenadila zima, ipak Bosna je ovo. Sad ih je već naslagao i na tvoja vrata i bogaraš jer si malim nožnim prstom odvalio u njegovu bukovu cjepanicu. Nek' ide i on i bukovina u šesn'est pički materini. Mogao je barem s vrata skinuti papir, postavljen još 1995. s natpisom “ZAUZETO – 129 motorizovana“. Na prvom spratu srećeš komšinicu, koja se već navikla na život u zajednici pa ti potiho i s nesigurnošću upućuje neki vjerski pozdrav na koji ne znaš ni kako bi odgovorio. Proći će valjda još 15 godina dok ne sazna da ovdje žive i drugovjerci, a i, božemeoprosti, nevjernici, pa se navikne govoriti dobro jutro.

Iz razvaljenog sandučića, na kojem najmanje zadnjih deset godina nema vratašca, uzimaš račune koje si jučer zaboravio pokupiti. Isključit će ti internet ako ne podmiriš dug do petka. Dok čekaš da ti se neko smiluje i pusti te da pređeš preko pješačkog prijelaza, sjetiš se da odmah nakon glasanja moraš na autobusku stanicu. Odlazi još jedna iz raje, još jedna od rijetkih s kojima se u ovom gradu može popričati. Učini ti se da si od predratne raje ovdje ostao još samo ti, kad odjednom opet psuješ mater, i to već trećem hajvanu koji namjerno ide preko lokve da te pošprica blatnjavom vodurinom koja se skupila u rupi na pješačkom. Ista ta rupa tu je već 18 godina, otkako je s Prahnije jedno aprilsko jutro složila granata. Pred ove izbore čak je nisu ni zakrpili. Znaju, valjda, da će ovaj put dobiti i bez da džabe krpaju rupe.

Srećom, ulica se zakrčila i pješački je slobodan, i to u pravo vrijeme, taman prije nego ti se približio čopor napuštenih pasa prijetećeg izgleda koji se namjerio na kontejner iz kojeg smeće nisu odneseno već desetak dana. Dođe ti da se zahvališ dvojici koji su zablokirali promet, pričajući međusobno svaki iz svog auta i iz svog smjera. Šta fali, ostali mogu da pričekaju. Prepoznaješ jednog od njih. Onog u crnoj bemburi, za koju ti je neko prošli vikend rekao da se zove „X6“. Znaš ga, jednom je za rata došao na položaj koji si dužio. Prijeratni stražar u komunalnom, danas član Uprave u desetak firmi u gradu, u kojima skoro da više niko ni ne radi. Nije do njega i njegovih, kažu ljudi, jer i u ostalim firmama niko ne radi, a samo direktori dobijaju platu. Pitaš se pa šta on sad na ulici priča s ovim drugim, kad ga ionako nikad nisi čuo da je složio prostoproširenu rečenicu. Danas je njegov dan. I on je na listi. Zapravo, uglavnom su takvi na listi.

Opsuješ još jednom i ulaziš u kafić, grčevito stišćući onu marku u džepu. Vadiš je iz džepa, pa stavljaš na šank i konobaru poručuješ kafu. On te, bez riječi, blijedo pogleda i slegne ramenima. Jasno ti je i, vrteći među prstima već spremnu cigaru, dobacuješ - „pa jebiga, šta opet nema struje“. Nema, izbacila trafostanica po sedmi put ove godine i sam to znaš, ne treba ti govoriti, ali bezveze pitaš. Mrsko ti i opsovat. Muka ti je, najradije bi popio rakiju, ali osim što je rano jutro, rakija košta marku i po, a veresija je davna prošlost. Tek zapaljenu cigaru brzo gasiš u pepeljaru, jer ne možeš više da slušaš momke u ćošku koji glasno prepričavaju ko je koga i kako sinoć razbio.

Dok dođe struja ode ti na glasanje. Kad stigneš ispred neugledne škole koja više podsjeća na kakav logor, čemu je uostalom i poslužila prije 17 godina, kuknjavom će te zasuti penzioneri koji su požurili da glasaju i opet se, možda i zadnji put u ovom životu, osjete važnima. Tu još jednom žestoko opsuješ mater, i njima i svima onima koji su te svojim glasovima doveli dovde i koji će to danas ponovo da naprave. I onda je demokracija demokratska. Prije nego uđeš i uzmeš glasački listić u ruke, malo zastaneš, okreneš se oko sebe, pogledaš gdje živiš i, iako rezultate izbora već znaš, odeš da glasaš.