Nakon što se zemlja zatresla kada je vlč. Sudac javno rekao kako je „u razdoblju od jednog desetljeća bio po život i zdravlje ozbiljno izlagan i ugrožavan“, stjeran u kut, odlučio sam i ja javno progovoriti. Desetljeće podlog i mukotrpnog zaplotnjačkog dejstva otišlo je u nepovrat i stjeran u kut nemam drugog izbora nego priznati kako sam upravo ja na čelu ekstremističkog ogranka Lupige, podle organizacije kojoj je cilj, između ostaloga, i strupljenje vlč. Zlatka Sudca. No, neka božji čovjek ne misli da je tome kraj i neka se u tišini svojih misli zapita kada je posljednji put levitirao i zašto je tome tako

Dok nervozno otpuhujem dim cigarete čekajući da mi na vrata zakuca policija jer sam cijelo jedno desetljeće trovao svećenika, ja se - ne kajem. Nemam ni zrna grizodušja u poganoj duši, ni trunke grižnje savjesti u nastranom srcu.

Svakodnevno sam gledao njegovu sliku i tjerao ga da si čupa obrve. Jednom tjedno sam gledao kip koji je napravio i tjerao ga da si boji kosu. Cijelo to vrijeme, čitavu deceniju, ja sam najmanje dvaput mjesečno želio da se velečasnom Sudcu na licu pojavi keratomalacija i da velečasni počne koristiti puder.

Kada sam napokon jednog dana u, ne sjećam se više kojem broju „Glorije“, primijetio sliku Zlatka Sudca s uredno oblikovanim obrvama, kada sam ga vidio sa svježe pofarbanim pramenovima i napudranog nosa, shvatio sam koliko sam moćan. Odmah sam pohitao da to proslavim, nazdravim peharom svježe limfe crnoga ždrebeta s tri šišmišje dlačice i krilom mušice iz jutarnje paukove mreže. Tada sam krenuo na drugi korak.

Svakodnevno sam stojeći na rukama meditirao gledajući sliku velečasnog uhvaćenog u objektiv fotoreportera „Glorije“ tjerajući ga da ubrizga botoks pod kožu na licu. Da mu oštre igle injekcije probodu prvi, drugi i treći sloj kože, da mu svoj sadržaj ispuste u lice. Jednom tjedno sjeo bi na toalet, bez obveze, tek da izrogačenih očiju buljim u lice iz „Glorije“ napinjući se da velečasnom na čelu i po rukama iziđu čudne izrasline (ovo je na kraju pošlo po zlu, nisam zamišljao križ, ali krv me svejedno silno obradovala).

Svakakve sam splačine smišljao, napokon imao sam čitavu deceniju na raspolaganju i nisam ga samo trovao! Naposljetku natjerao sam velečasnog Sudca da oko sebe okupi najbezvrednije filmadžije i glazbenike te da s ovim posljednjima snimi najgori  album u povijesti hrvatske glazbene industrije. I ne samo to! Već da album ima najgori cover u konkurenciji covera Miše Kovača, Elija Piska i Dalibora Bruna!

I kao šlag na tortu, Jakov Sedlar snimio je dokumentarac o Zlatku Sudcu u kojem velečasni Sudac ni jednom nije levitirao, svijetlio u mraku ili se pojavljivao pa nestajao! Dvije godine Sedlar je pratio Sudca u stopu, s njime prolazio sito i rešeto, seminare i obnove, ali sam ih i ja dvije godine pratio i brižno pazio da ovaj ne odlebdi iz kadra.

I svima koji ne vjeruju da sam upravo ja trovač velečasnog Sudca poručujem da će se ubuduće, neovisno čak i o meni, učiniti svi pravni koraci protiv diskriminirajućeg govora, klevete i govora mržnje!

Eto, tolike su moje moći. A Zlatku Sudcu otvoreno poručujem kako i ne pomišlja da me zbog svega strpa u zatvor jer tek ću tada imati osiguran smještaj i hranu te barem četiri godine vremena da se posvetim samo njemu.