Ima nešto dublje ...
Na ovoj planeti postoje mnoge ružne i destruktivne stvari, ali i one lijepe i pozitivne. Ljudi, zabrinuti zbog užasa koji se svakodnevno događaju, skloni su posvećivati mnogo vremena i ulagati puno energije u razgovore, javne i akademske rasprave, kojima je cilj aktualizirati goruće probleme i senzibilizirati stanovništvo. Medijski prostor prepun je crne kronike u najširem smislu, lijepe i konstruktivne teme rijetko dobivaju toliko mjesta. Ovdje želim uvesti nešto o čemu se rijetko govori u akademskim, intelektualnim i aktivističkim krugovima, nešto što još uvijek pripada rubnom području iako je kvantna fizika dokazala neke fenomene u skladu s konvencionalnom znanstvenom metodologijom.
To je veoma široko područje naše stvarnosti, no ja ću za potrebe ovog teksta izdvojiti samo mali dio koji smatram najbitnijim. Ovisi o gledištu, stvari mogu biti i jednostavne i komplicirane, nastojat ću što je moguće više pojednostavniti i približiti ono o čemu želim progovoriti, uz malu napomenu: riječi su ponekad manjkave i nedostatne pa se stvari mogu činiti banalnima, nadam se da ćete tekst čitati, osim na racionalnoj, i na drugim razinama vašeg bića.
Iako je sve više dokaza koji govore u prilog tezi o nadmoći uma nad materijom i, još dublje, 'jednakosti' uma i materije, ja ovdje neću ulaziti u raspravu o tome, već ću pretpostaviti da je premisa točna i krenuti od te pretpostavke. Postoji svijet energija i drugačijih frekvencija koji prethodi materijalnom. Taj svijet stvaramo i mi svojim mislima i osjećajima, kolektivnom sviješću i kolektivnim nesvjesnim; sve što postoji na materijalnom planu poteklo je iz njega, sve što postoji u njemu može se materijalizirati. U različitim duhovnim tradicijama postoje različite predodžbe i nazivi za taj svijet, ja ću ga radi jednostavnosti u daljnjem tekstu nazivati Svemirom. Mi smo, kao i sve što postoji, energija koja nikad ne nestaje, samo se pretvara iz jednog oblika u drugi. Mi zračimo energiju koja se širi oko nas i u Svemir, a njezina vibracija najviše ovisi o našem emocionalnom stanju.
U Svemiru postoje neki zakoni koji utječu na naš materijalni svijet, zakon privlačnosti je jedan od njih. Možda ste i čuli da slično privlači slično, pogotovo nakon što je Oprah Winfrey knjigu The Secret Rhonde Byrne lansirala u svjetski bestseler i time nekima pomogla, a mnoge izvrgnula opasnosti od lakomislenog shvaćanja Tajne. Ono što odašiljete, to vam se prije ili kasnije i vraća, bilo da se radi o vama ili nekim drugim ljudima. Koliko ste puta čuli od svojih bližnjih rečenicu ''Jesam li ti rekla/ao da će biti tako?!''? Ili sami rekli ''Znala/o sam!''? Iako ste vjerojatno poduzeli sve racionalne korake, došlo je do nepoželjnog ishoda za koji nerijetko svaljujemo krivnju na druge ljude ili okolnosti. Problem je u tome što naši bližnji, ili mi sami nismo čvrsto vjerovali u pozitivan ishod, u našim umovima je bio crv sumnje i zabrinutosti, praćen negativnim emocijama i stezanjem u grudima, koji je jači od početne želje. Naš cilj nije bio usklađen i jedinstven sa čitavim našim bićem što je bitno utjecalo na razvoj situacije. Crne sumnje su se obistinile.
Svoju realnost ne stvaramo samo vidljivim djelima, već i mislima, željama, predodžbama koje se pune snagom ako su praćene osjećajima; proporcionalno intenzitetu osjećaja raste i moć misli, želja i predodžbi. Ovo vrijedi kako na mikro, tako i na makro planu; to načelo u hermetizmu i magiji iskazano je rečenicom ''Kako je gore, tako je i dole'' ili ''Kako je unutra, tako je i vani''. Možda neki sad sumnjaju u ovo što čitaju i/ili odbacuju kao znanstveno neutemeljeno. Ovo područje je toliko široko i duboko da ne stane ni u čitavu jednu knjigu, ovdje sam pokušala objasniti samo mali dio koji mi je potreban kako bi napokon prešla na stvar.
Trebam još spomenuti jednu bitnu stvar: želje i ciljeve treba postavljati u afirmativnom obliku, ili jednostavnije i banalnije- Svemir ne prepoznaje riječ 'ne'. To znači da, iako vi ne želite i puno energije ulažete u to da se ne dogodi X, postižete kontraefekt jer ne željenjem X-a dajete snagu upravo tom X-u. Sve o čemu mislite, svjesno ili nesvjesno, sve na što obraćate pažnju privlačite. Svaki negativno formuliran cilj ima svoj afirmativni oblik. I baš tu, nakon podužeg uvoda, rat ulazi u priču. Većina aktivista diljem svijeta bori se protiv rata, vojnih sila i organizacija. Iako ih pokreće dobronamjeran i plemenit cilj, rade krivu stvar- osnažuju rat kao misao, predodžbu, osjećaj, djelovanje. Na više izvora sam naišla na priču kako je Majka Tereza odbijala pozive na anti-ratne prosvjede riječima: ''Pozovite me kad budete radili prosvjede za mir i doći ću''. To ne znači da se o ratu, teroru, imperijalizmu ne bi trebalo uopće pričati, edukacija masa je i te kako potrebna za pokretanje društvene promjene, ali postoji razlika između informiranja, širenja ideja i neprestane promjene forme i oblika razgovora o onome što već svi znaju.
Ako bar na nekoj razini prihvatite ovo o čemu pišem ovdje, uvidjeti ćete da, osim materijalne, postoje i druge razine na kojima je jednako važno, ako ne još i važnije djelovati. Rat ne počinje odlukom nekog političara, vojnom akcijom ili propagandom, rat počinje u našim glavama i srcima. Mahatma Gandhi je rekao ''Budi promjena koju želiš vidjeti''. Mnogi to shvaćaju kao život u skladu s vlastitim idealima, utjecaj na druge vlastitim primjerom. To je u redu, čovjek se najčešće bolje osjeća kada radi ono što misli, a taj sklad misli i djela na druge ljude utječe više nego prazne riječi. Ali isto tako je važno razvijati sebe i kao duhovno i emocionalno biće, te uskladiti sve aspekte svoga postojanja. Kad je netko svjestan situacije na planeti, pokušava utjecati na mišljenja ljudi oko sebe, odlazi na prosvjede kako bi pružio potporu svojim ciljevima, a pri tom osjeća gnjev, ljutnju, frustraciju, mržnju, prati porast ružnih događaja i imperijalističkih političkih struja, tu nema sklada, biće nije cjelovito. Jasno mi je da je teško ne primijetiti toliko destruktivnih stvari koje izazivaju lavinu negativnih emocija poput ljutnje i frustracije zbog vlastite nemoći za velike promjene. Samo, kako možemo željeti svijet u kojem nema ratova, u kojem ljudi ne čine strašna brutalna djela, a u isto vrijeme posvećivati toliko pažnje upravo tim stvarima? Umjesto broja civilnih žrtava možemo primjećivati i razgovarati o broju mirovnih aktivista ili osviještenih ljudi koji se svakim danom povećava.
U više pokusa dokazan je utjecaj kolektivne svijesti na događaje u svijetu koji mi smatramo našom stvarnošću (pri tom ne mislim na kolektivnu svijest čitavog čovječanstva već neke pokusne grupe). Odgovora na pitanje zašto ti dokazi nisu široko prihvaćeni ima mnogo i neki od njih koketiraju s teorijom zavjere, zato u njih ovdje neću ulaziti nego ostavljam pitanje otvoreno. Ako sve što postoji u fizičkom svijetu ima ishodište u našoj svijesti, zamislite što bi bilo kada bi svi aktivisti na svijetu, umjesto 'anti' i 'protiv' djelovanja, svaki dan odvojili desetak minuta za meditaciju o miru i ljubavi. Sigurno će nekima ovo zvučati sanjarski i patetično, kao, sve je to lijepo ali ljudi ginu svaki dan i treba činiti nešto radikalnije od pjevanja o miru i ljubavi. Mislim da je jednako tako sigurno da nećemo promijeniti smjer kretanja našeg svijeta dok ne uvedemo radikalne promjene u svoje misli, osjećaje i djelovanja.
''Budi promjena koju želiš vidjeti.'' Želiš li planet na kojem se svi ljudi vole i poštuju, na kojem je svako nasilje jedva zamislivo? Kreni do sebe! Od svih energija koje kolaju Svemirom, ljubav je najjača i najdjelotvornija, ali ne ona posesivna koja stalno nešto traži, nego ona bezuvjetna koja ne bira i ima je neograničeno. U Yogi postoji izreka ''budi kao stablo''. Stablo neće uskratiti svoju hladovinu zlim ljudima, niti će vodu koju dobije od tih istih smatrati manje vrijednom. Nemojte misliti da zagovaram neko određeno duhovno učenje ili religiju, samo, ne treba odbaciti neka vrijedna znanja isključivo zato što su se cjeline iz kojih potječu kroz povijest kompromitirale i izdeformirale do neprepoznatljivosti. Ispuniti sebe ljubavlju i mirom djelotvornije je u svakom smislu nego nositi teret mržnje i borbe; na osobnom planu otvaraju se neke nove mogućnosti za ispunjenje sebe kao osobe, a za globalne rezultate od nekud treba početi, najbolje od sebe.
Naša civilizacija počiva na dualizmu uma i tijela, emocije su samo popratni sadržaj našeg mozga koje svaki pravi racionalni čovjek treba isključiti kad donosi prosudbe. Od rođenja na nas utječe okolina, moglo bi se reći da je naša svijest programirana. Stoga nije čudno da, kad netko prihvati neka nova znanja, promjena svijesti i načina razmišljanja ide jako polako, čini se gotovo nemogućom. Javljaju se stotine racionalnih razloga i sumnji, nije li iracionalno prepustiti se neutemeljenom optimizmu i ne strepiti za razvoj situacije? A tko kaže da je ono što mi nazivamo iracionalnim loše? Već nekoliko stoljeća naša civilizacija počiva na razumu, gdje nas je to dovelo? Nakon svakog monstruoznog rata zaklinjemo se 'nikad više' i mislimo da smo izvukli pouke...i onda dolaze još gori ratovi, umotani u medijsku kontrolu, mnoge od njih ni ne primjećujemo. Istovremeno raste broj osviještenih ljudi, neka drugačija, nama gotovo strana učenja se šire. Možda je stvarno došlo vrijeme za temeljitu, dubinsku, iskrenu promjenu. Izbor je vaš!
P.s. skočila sam samoj sebi u usta, mjesečeva ratnica da objavi ovakav tekst! ...ccc...
draga mjesečeva, nadam se da su ti ovakvi komentari dovoljan dokaz kako bi trebala češće objavljivati svoje tekstove, vidiš da ima smisla. Šalji, zbog napaćenog naroda, planete zemlje a i zbog lupige na kraju krajeva :)*