Jebi ga! Izgubili smo od prokletih Engleza. Onih 1:0 prekratko je trajalo.

Kad su engleski šupci zabili i četvrti gol, Igor se ustao i otišao svojoj kući. Uvijek to napravi kad gubimo. Problijedi, zašuti, ustane se i uz tihi pozdrav samo ode. Nitko ga ništa ne pita. Pa ni ja. Iako me zanima zašto uvijek napravi isto, i šta zapravo radi kada ostane sam. Možda plače? Možda od očaja izdrka? Ili sam, u mraku nekog školskog igrališta zabija golove i zamišlja kako bi on odigrao da je hrvatski reprezentativac.

Ja i nisam baš luda za nogometom, ali moram priznati da me je ovaj poraz raspizdio. Pogotovo kad su se na kraju utakmice počeli poigravat s nama. Baš mi je žao što nismo mi, baš mi, eliminirali uobraženu englesku gamad što se ponaša kao da je Bog stvorio loptu i nogomet misleći samo na njih. Al' jebi ga - šta je, tu je! Bole, Miki i ja smo još neko vrijeme šutke sjedili i pili, ne gledajući jedni druge. Tek poneki uzdah i povremeno "Jebi ga!" - jedina stvar koja čovjeku pada na pamet u takvim situacijama. Stol prepun flaša i smeća, i mješavina komentara, objašnjenja, osuda i isprika na TV-u. Bilo bi mi draže da smo pobijedili, ali ne namjeravam ostatak večeri provesti pijana plačući zbog nogometa. Ipak sam žensko! Pa sam ostavila ovu dvojicu da i dalje tuguju u tišini i izašla van.

Hvala bogu pa smo mi narod koji slavi sve. Čak i vlastiti poraz. Zato nakon utakmica nema dileme: neriješeno, dobili, izgubili - ide se van slavit. I zato nas i volim. Nakon neriješene utakmice s Francuzima, kao i svako normalan izašla sam van - pit i slavit. U masi razdraganih, pijanih, raspjevanih i rasplesanih zemljaka, naiđem na neke Amerikance - čudno im bilo što se toliko slavi, a nismo pobijedili?! Pokušala sam im objasnit da je to super rezultat, odlična igra i tako to, i da se, uostalom, ovdje kod nas slavi i bez razloga. Mi smo ljudi koji jednostavno vole pit i slavit, pa ako za to i nema razloga - mi ćemo ga stvorit. Nasmiješili se oni. I klimali glavom, kao sve im je jasno. Ali kako će nekom Amerikancu išta bit jasno? Oni se na svojim utakmicama ponašaju kulturnije nego mi na sprovodu. Nema kod njih tuče i psovki. Al jebo ti takav narod i kulturne utakmice! Nek se oni drže Mc Donaldsa i šarenog američkog sna, meni je ova temperamentna balkanska verzija ipak draža. Zato sam ih i ostavila da kulturno pijuckaju svoja pića i zbunjeno gledaju u zastavu što kroz oblak dima ide iz ruke u ruku, i pridružila se pijanim ljudima koji vole slavit.

Ovaj put nismo čak igrali ni neriješeno. Izgubili smo. Pa opet, vani veselo k'o da smo pobjednici prvenstva. Kafići puni ljudi. Ljudi puni alkohola. Na stolicama. Na podu. Po stolovima. I navijačka poezija. U zraku neka razdragana, pobjednička atmosfera. Ne možeš biti u kurcu sve i da hoćeš. Mi i iz poraza izvlačimo pobjedu. Imamo urođenu sposobnost pozitivnog gledanja na stvari. Zato za razliku od Big Mac nacije i nemamo toliku potrebu za psihijatrima, psiholozima, kojekakvim metodama samoozdravljenja, tečajevima samopouzdanja, ubojstva unutar obitelji, školske masakre i pucačine i slične pizdarije. Mi se jednostavno napijemo i razbijemo nešto ili nekog. Zapravo, moram priznat, do nedavno mi nije bilo jasno otkud tolika agresivnost na utakmicama, zašto se ljudi tuku oko nogometa, čemu tolike tenzije među navijačima i to sve samo zbog jebenog nogometa?!!! Al utakmica s Francuzima sve mi je razjasnila. Mogli smo pobijedit! I, o Bože, zašto nismo? Zašto je toliko nepravde u ovom svijetu? I zašto nismo imali samo malo manje nesreće, a više sreće? O, zašto? Stresla sam litru vina, popušila kutiju cigareta, izgubila dvije godine živaca i dobila snažnu želju da nešto razbijem. Nekog Francuza po mogućnosti.

U tome i je bit nogometa. Nogometna prvenstva su zapravo masovna psihoterapija. Utakmica u čovjeku izaziva spektar osjećaja i poriva, koje poslije nekako moraš kanalizirat i izbacit iz sebe. A kad je Europsko nogometno prvenstvo, okolnosti su posebne i sve je nekako razumljivo i dopušteno. Neki postanu agresivni i poslije utakmice samo traže priliku i mogućnost da nekako iskale bijes. Izgubili smo. Pobijedili. Neriješeno. Šta god. Destrukcija po svaku cijenu.

Jebi ga, nogomet je nogomet! Neki su opet sretni pa na vrlo jednostavan način - najčešće pjesmom, grljenjem svega čeg se dohvate i cugom - ispoljavaju svoj doživljaj utakmice i ljubav prema nogometu. Ima opet onih koji se napale od tolikih golova i probuđene strasti, pa požele i sami postići neki zgoditak. Zato za vrijeme nogometnih prvenstava nije rijetkost vidjeti mlade kako se pipaju, žvale i grle i više nego inače. Muškarci postanu nekako hrabriji, a žene podatnije. I to je opet razumljivo. Pa nogometno prvenstvo je!

U zraku miris alkohola i znoja, pomiješan s navijačkim stihoklepotvorinama. Neka dva momka su se skoro potukla. I neka su, jer već sam se bila zabrinula - da se nismo smekšali nedajbože! Robert je gurao ruke pod majicu crnokosoj djevojci s grbavim nosom i velikim madežom na licu. Onda su se počeli ljubit. Smiješno mi je bilo gledat ih kako jedva drže ravnotežu u gužvi, ne ispuštajući jedno drugo iz usta, ali bilo mi je drago što će Robert, zahvaljujući nogometu, bacit nešto pod jaja. Monika i Dražen su se isto ljubili. Curice su stidljivo plesale kraj šanka. Bilo je zagušljivo. Ja se nisam ni s kim potukla, nisam ništa razbila i nisam se ni s kim ljubila. Pila sam, plesala i razmišljala kako je taj nogomet zapravo divna stvar. Praznik alkohola, petardi, znoja, hormona i skrivenih talenata navijačke poezije. Blagdan ljubavi, mržnje, zajedništva, psovki, urlanja i svih, inače zatomljenih, ljudskih osobina i ponašanja koje bi se u drugim okolnostima smatralo nedoličnima. Dan kada je zbog 90 minuta trčanja za loptom sve ostalo sporedno i dopušteno.

Ništa drugo nema takav poticaj i katarzu. Ni Sanaderov tulum na trgu jer nas je EU pomilovala po glavi. Ni saborski nestašluci. Ni Severinin pornić. HDZ-ovske laži, ni omaška u državnom dugu. Poskupljenja, dugovi, malverzacije, nezaposlenost, nepravda, male plaće, generali i haška sapunica. Ništa! I da cijela zemlja ode u kurac, nikom se ne bi dalo mrdnut. Al nogomet je nešto drugo. Nogomet za predsjednika, nogometaše u Sabor!

Obišli smo još nekoliko mjesta s velikim ekranima, strpali u sebe još cuge i po uzoru na našu reprezentaciju, otišli kući. Još pod dojmom nogometnog praznika i veselja zbog izgubljene utakmice, bauljala sam sporednim ulicama na putu kući i gledala kako zora briše prethodnu noć. Ulice su puste, nigdje nikog. Samo svježa jutarnja tišina, uljepšana ptičjom simfonijom. Dovlačim se kući. Kad prometna muzika nadglasa ptice i zadnji navijač utone u san, sve će opet biti po starom. Ostat će neprežaljeni rezultat i izgubljena utakmica, ali već će ih nekako zasjeniti hrvatska stvarnost. Treba isprati okus mučnine i bureka u ustima, oprati prljavštinu s lica i nogu. Oblačim pidžamu. Navlačim zastore. Još jedna cigareta prije nego zaspem. Pitam se samo kako li se osjeća Otto u ovom trenutku. Sigurno je u kurcu, totalno ...