Honolulu
Tražim slušalice za CD player, odlučio sam nositi ga na posao, uz muziku se osjećam posebno, koračam, muzika, la vita e bella. Treba mi moj CD, a njemu trebaju njegove slušalice, da se u hodu razvedrim uz "radio bemba sound sistem", da odslušam osam tramvajskih stanica muzike - razne, Davida Bowiea, njegov prelijepi album "Hours".
Yes, yes, yes, zdrav život i muzika, radujem se i čestitam sebi na dobroj ideji, ali od slušalica ni traga ni glasa. Tražim, tražim…
Gledam na polici, zatim ispod nje, nema. Tražim..., već petnaest minuta; u svim ladicama narušio sam stari nered i stvorio novi, ali slušalica nema. Sklanjam njene pizdarije, šminku i đinđuve s police kod ogledala, idu mi na živce, tražim, gledam u ormaru, zatim pomislim da su ostale u nekom džepu, u nekoj od jakni osuđenih na vješanje u predsoblju. Nisu. Tražim, vrtim se, zujim, gledam u ruksaku, tražim u svim džepovima, ruksak ima dvadeset džepova, nema, nema ...
Zatim stanem, češkam se smušeno po glavi. Zapalio bih cigaretu, pluća već pitaju, ali ona je alergična na nikotinsku ovisnost, "puši kad iziđeš iz stana, truješ i mene i dijete, idiote", zaključuje.
Aaaaa!, u wc-u, u kadi slušam muziku, relaksiram se uz Stinga, otvaram jedan ormarić, onaj iznad lavaboa. Tko zna, zašto slušalice ne bi bile u ormariću iznad lavaboa?
Tamo moji peškiri, njeni šugamani i dva minijaturna ručnika za malog, on je tu rođen. Odmičem peškire, šugamane i ručnike, vidi - tamo su Rakove "erotike", odmičem, vadim, jedna staklena čaša pada na pločice i vriskom se razbija, ona skoči probuđena, psuje, "nisi normalan", prosikće tiho da ne probudi dijete, "idi u pičku materinu".
Ne čujem, možda jer odavno ne funkcioniramo na istoj valnoj duljini, iako se tako ne čini ponekad iza pola noći, dok se trudimo ostati u formi, dok se kroz prozor u sobu naviruje susjedna zgrada, dok zuri u naš krevet očima iz kojih povremeno sijeva, sijeva u ritmu televizijskih ekrana.
"Spavaj - spavaj, buji - paji, pjevam svom četverogodišnjem potomku koji tare rukama krmeljive oči i plače, plače, neutješno, sve dok ona ne uđe u sobu, zagrli ga, mali zašuti i zaspe, magija, ona tiho kaže: "Probudio si dijete, konju jedan. I sorry za ovo, Laki je malo nervozan."
Na trenutak zaboravljam što sam ono tražio po cijelom stanu; odupirem se porivu da je zgrabim, nju u desni, a malog u lijevi džep kaputa, pa u vlak, brod, avion, što dalje odavde, negdje gdje je sunčano. U Honolulu na primjer.
Yes, yes, yes, zdrav život i muzika, radujem se i čestitam sebi na dobroj ideji, ali od slušalica ni traga ni glasa. Tražim, tražim…
Gledam na polici, zatim ispod nje, nema. Tražim..., već petnaest minuta; u svim ladicama narušio sam stari nered i stvorio novi, ali slušalica nema. Sklanjam njene pizdarije, šminku i đinđuve s police kod ogledala, idu mi na živce, tražim, gledam u ormaru, zatim pomislim da su ostale u nekom džepu, u nekoj od jakni osuđenih na vješanje u predsoblju. Nisu. Tražim, vrtim se, zujim, gledam u ruksaku, tražim u svim džepovima, ruksak ima dvadeset džepova, nema, nema ...
Zatim stanem, češkam se smušeno po glavi. Zapalio bih cigaretu, pluća već pitaju, ali ona je alergična na nikotinsku ovisnost, "puši kad iziđeš iz stana, truješ i mene i dijete, idiote", zaključuje.
Aaaaa!, u wc-u, u kadi slušam muziku, relaksiram se uz Stinga, otvaram jedan ormarić, onaj iznad lavaboa. Tko zna, zašto slušalice ne bi bile u ormariću iznad lavaboa?
Tamo moji peškiri, njeni šugamani i dva minijaturna ručnika za malog, on je tu rođen. Odmičem peškire, šugamane i ručnike, vidi - tamo su Rakove "erotike", odmičem, vadim, jedna staklena čaša pada na pločice i vriskom se razbija, ona skoči probuđena, psuje, "nisi normalan", prosikće tiho da ne probudi dijete, "idi u pičku materinu".
Ne čujem, možda jer odavno ne funkcioniramo na istoj valnoj duljini, iako se tako ne čini ponekad iza pola noći, dok se trudimo ostati u formi, dok se kroz prozor u sobu naviruje susjedna zgrada, dok zuri u naš krevet očima iz kojih povremeno sijeva, sijeva u ritmu televizijskih ekrana.
"Spavaj - spavaj, buji - paji, pjevam svom četverogodišnjem potomku koji tare rukama krmeljive oči i plače, plače, neutješno, sve dok ona ne uđe u sobu, zagrli ga, mali zašuti i zaspe, magija, ona tiho kaže: "Probudio si dijete, konju jedan. I sorry za ovo, Laki je malo nervozan."
Na trenutak zaboravljam što sam ono tražio po cijelom stanu; odupirem se porivu da je zgrabim, nju u desni, a malog u lijevi džep kaputa, pa u vlak, brod, avion, što dalje odavde, negdje gdje je sunčano. U Honolulu na primjer.
Lado, samo da znaš da kad pročitam neku tvoju kolumnu nešto me stegne oko srca. Nemoj nikad prestat.
Bez seksualnih konotacija, vi perverznjaci. Niste vi ja.