Svi mi znamo zašto jedemo, to nas ne treba nitko posebno podučavati. Ali ako je netko zaboravio, podsjetit ćemo ga, iako nam je to gubljenje vremena; da jedemo zato da bismo nadoknadili energiju koju smo potrošili, samo zato.

Puno radimo. Sve više i brže, kako bismo uspjeli uhvatiti i nešto slobodnog vremena za obitelj, nakon posla. Za sebe ionako već znamo da smo zadovoljni sa onime što ostane.

A ne ostane nam skoro ništa. No, dobro, moramo priznati da znamo ponekad sjesti s društvom na piće. Tek onako, za dušu, sok, kavica, piva ili čaša vina uz put, ali vrlo rijetko.

Volimo i sport, ali za njega isto nemamo vremena. Srećom da ga ima puno na televiziji, pa je taj problem riješen, jer kada bi se još stigli baviti sportom uz sav taj posao tko zna koliko bismo tada potrošili energije, odnosno morali pojesti da ju nadoknadimo.

Sretni smo kada možemo nedjeljom prošetati s obitelji malo po prirodi. Parkovi, livade ili planine su tako opuštajući, njihovo zelenilo nam je pravi odmor za dušu i tijelo poslije napornog tjedna. Odlično je ako smo ponijeli radio i roštilj, pa uz omiljene zvuke sladimo nepce onime što smo sami odabrali i pripremili, a ako nismo ponijeli radio i roštilj, možemo si oboje priuštiti u nekom ugostiteljskom objektu, uz put, vrlo je pristupačno, planinarski domovi posebno.

Teško je povjerovati kako se dobro osjećamo nakon dana u prirodi. Šetnja, ručak na otvorenom, piva i tamburaši u šarenim košuljama, žamor glasova, osmjesi djece i dobro raspoloženje. Po povratku smo malo umorni i već znamo kako ćemo dobro spavati, a u novi tjedan krenuti zadovoljni i potpuno ispunjeni, s dovoljno obnovljene energije do novog vikenda. Pa opet sve tako.

Krug je zatvoren, našli smo pravi izraz za to - jedan tjedan nam je jedan krug u kojem trošimo i obnavljamo potrošeno.

Ali mi se trošimo i obnavljamo svaki dan. Da onda dane nazovemo karikama koje čine taj naš tjedni krug? Ne dolazi u obzir, jer karike čine lanac, a mi nismo u ničijem ropstvu. Kad bismo tako gledali onda su i sati karike koje čine dane. A minute? Sekunde? Ispalo bi da smo okovani lancima, a znamo da nismo. Pa maloprije smo se vratili iz šetnje prirodom. Naš rad je plaćen. Svaki dan se slobodno krećemo kuda želimo, doduše krećemo se nešto ubrzanije nego prije, ali slobodni smo ljudi.

Imamo sasvim dovoljno kućnih pomagala koja rade umjesto nas. Recimo ne moramo sakupljati prašinu sa poda, sad postoje i usisivači koji sami idu po stanu. Ne moramo ložiti vatru da bismo si napravili jelo (osim kad svojevoljno odemo u prirodu, ali i za to postoje pomagala za potpalu, da se ne gubi vrijeme), malo toga moramo sami raditi i zahvalni smo tehnici na svemu što nam i koliko olakšava život.

Pa što mi uopće moramo raditi, kad sve strojevi rade za nas? Ured nam je pun uređaja, put do njega također, sve kuda pogledamo nešto se radi, mahom strojevi rade, ljudi nadgledaju, a mi, ipak, nemamo vremena.

Pod radom smatramo ono za što smo plaćeni, dok boravimo na radnom mjestu ili u radno vrijeme.

Bilo bi super da nam je pričanje i igranje s djecom plaćeno, ali to nije rad, to je čak postao napor poslije tolikog rada. Pitanje je da li razumijemo što nam govore te njihove poznate riječi složene u poznate nizove. Nitko ne poznaje našu djecu bolje od nas samih, pa da smo još i plaćeni za druženje s njima. Ali, srećom imamo odakle platiti vrtić.

Genijalno bi bilo kada bi nas netko plaćao dok se gledamo s dragom osobom u oči, to nismo odavno radili. Samo da šutimo i gledamo se u oči. Jesmo li ikad? Tko bi to znao danas kada očima tražimo likove na ekranu i u njihovim odnosima nalazimo ono što ne vidimo oko sebe, ili u sebi. Pjesme sa radija, nam tepaju  o onome što ne znamo naći u tišini. A za to nismo niti plaćeni. Niti imamo vremena. Barem ne ovaj tjedan, možda drugi.

Uostalom, mi znamo da je rad stvorio čovjeka. Upravo takvog kakav je i koji je sa sobom zadovoljan. Evolucija čini svoje i mi to osjećamo. Civilizacija, nema bolje riječi.

Kada bi nam netko rekao:  "O. K. brišem ti sve dugove, kreni ispočetka, ali pazi da ovaj put ne zabrljaš i opet se zapetljaš, pristaješ li?" - da li bismo pristali?

Ja bih, sigurno!

I ne bi mi bilo krivo što nemam dugova zbog kojih trebam raditi.

Hrana bi mi bilo voće, ono ionako samo raste na drveću.

Nema više okopavanja povrtnjaka, njiva, tovljenja i prerađivanja životinja, ribarenja, rad ne bi više postojao u mome rječniku.

Vodu bih pio jer je ionako besplatna, pada s neba, baš kao i zrele voćke i ne bi mi bilo dosadno živjeti od ljubavi, od puno ljubavi i za puno ljubavi.

Energiju bih stvarao i trošio, sa zadovoljstvom i uz puno osmjeha, jer bio bih siguran da mogu imati sve ako dajem sve. U ljubavi, nemjerljivoj, a jedinoj vrijednosti zbog koje želim postojati.

Kada bi to sve bilo tako, trebalo bi, ipak, povremeno pogledati što nam rade majmuni. Nisu opasne životinje, ali vole se motati po pećinama, i lupkati kamenjem po kamenju. Čak mislim da neki imaju i dobar dar zapažanja, a neki i djelić crtačke vještine. Crtanje može biti vještina, a može biti i umjetnost. A je li sposobnost imitiranja vještina ili umjetnost? 

No, sad je vrijeme da prestanemo pisati o fizionomiji, gastronomiji ili ekonomiji, što god bilo, odgovara naslovu iznad teksta. Možda bismo trebali odmah baciti sat, ručni za početak, on se nekako čini kao najslabija karika u tom lancu u kojem mi nismo, kažu. Tko bi znao, samo nam se čini da nije nemoguće da se sutra probudimo i ne znamo koji je dan i sat, a da nas to uopće ne smeta. Sasvim suprotno.