Uronjeni smo u život koji se neznano lako proteže u vremenu; naivni ako mislimo da postoji jedna istina, jedan kriterij vrednovanja za sva vremena i isuviše glupi ako i dalje dopuštamo da to upravlja našim životima.

Oh, koliko smo samo povezani s vremenom u kojem živimo, koliko smo samo uronjeni u njega da mislimo da se jedino tako i moglo živjeti i suditi o životu „otkad je vremena“. Ali, ako pođemo samo kojih tridesetak godina u prošlost naići ćemo na potpuno drugačije obrasce življenja i ono što je poznato pod nazivom „duh vremena“.

Što je čovjek stariji počinje polako razumijevati tu tajnovitu izmjenu duha vremena u vremenu, kroz godine. Recimo, ako ste približno godina kao autor ovog teksta lako ćete se prisjetiti 80-ih godina prošlog stoljeća i njihove neodoljive arome, u kojima ste bili mlađi nego danas, u kojima za vas sve blista i sve je na suncu. 80-te, godine okončanja hladnog rata, neki spominju kao najsigurnije godine čovječanstva uopće, pritom, naravno ne poričući naivnost svojih riječi. Jer, je li uistinu tako? Da ipak možda iz vas ne sudi ta sveprožimljujuća subjektivnost vašeg života, a ne nekakvi stvarni objektivni razlozi. Što ste stariji, sve, zapravo, govori protiv razuma.

Recimo, i danas redovito slušam Stojedinicu, za moj ukus trenutno najbolji radio s ovih prostora, čiji me glazbeni urednici stvarno znaju pogoditi u žicu. Dogodi se da ponekad „iz naftalina“ izvuku neku stvar iz tih 80-ih, poput pjesmuljka grupe Propaganda „Duel“ - meni osobito dragog - a kojeg uistinu nigdje drugdje danas neću imati prilike čuti. Kažem sebi „Cool! Kako je Stojedinica dobra!“ misleći kako je, prije svega, OSTALA dobra. Da, ali za mene dobra. Jer koliko zapravo imaju godina glazbeni urednici Radija 101? Upravo koliko i ja. Mlađi naraštaji možda će grupu Propaganda okarakterizirati kao dobru, ali vjerojatno već zastarjelu, njima će možda biti jedino do „densa i repa“, kao što će i oni za kojih dvadesetak godina nazivati cool urednicima one koji budu i tada puštali dance i rap. Život glazbe, kako bi rekli urednici Trećeg programa Hrvatskog radija, teče dalje. Sve na svijetu poprima takvu prirodu da se rađa, živi i umire, pa i takve stvari na koje u prvo vrijeme ne bi pomislili, poput glazbenih pokreta.

Uzgred, ne mogu osporiti činjenicu da se Stojedinica još uvijek drži ukorak s vremenom (međutim, s duhom vremena u kojem je sve manje duha na ovim prostorima – možda sve teže). I dalje će vas častiti zaista najkvalitetnijom mjuzom svih značajnijih  glazbenih pravaca, uključujući i one ultramoderne poput housea, drumm and bassa i sl., ali, isto tako znam da će se odsad, sve češće njenim glazbenim urednicima događati da „zabrazde“ u 80-te, kako bi se prisjetili glazbe uz koju su odrasli, jer to su zapravo njihove PRAVE godine, godine u kojima se Radio 101 kao takav, uostalom, i profilirao. (O 80-im godinama prošlog stoljeća kao godinama izvanrednog razvoja duha na ovim prostorima u kojima se i jedan takav radio uopće mogao pojaviti i na ovaj način profilirati – na nekom drugom mjestu).

Za trideset godina probudit ćete se u još stranijem vremenu od ovoga danas. Najvjerojatnije više nećete razumjeti duh vremena, njegove kriterije vrednovanja, bit ćete biće uronjeno u prošlost, u uspomene, i nalikovat ćete današnjim starim ljudima koji spominju Drugi svjetski rat i Titov otpor Staljinu. Na izmaku snaga još jednom ćete se usprotiviti nehajnoj prolaznosti pitajući se: zar nije postojalo nijedno vrednovanje u mom životu što, ako već nije, neće propasti ili dotrajati?