Ono što je nedavno pisano u Jutarnjem listu, preneseno i na nekoliko portala, horor je priča, ali nažalost samo jedan njen nastavak. Bilo ih je prije, biti će ih sigurno još, ali najstrašniji dio nije sam čin bludničenja nad djetetom, već poruka presude koja me je zapanjila, iako ne i iznenadila. Četiri godine zatvora za opetovanog prijestupnika, doduše ne u „branši“ bludničenja nad djecom, ali svakako u domeni krivičnog prava. Za jednog ovakvog „sretno“ uhvaćenog koliko ih ostaje neotkrivenih, nedokazanih ili jednostavno oslobođenih odmah ili nakon nekog vremena? Ima li društvo rješenje za problem pedofilije i koja je to toliko uspješna kazneno-popravna mjera koja će nakon četiri godine resocijalizirati pedofila da mu se nagon smanji dovoljno da ne napravi isti zločin?

S druge strane vikat će „pravovjerni“ zaštitnici svekolikih prava kako je i pedofil čovjek i da ima i on neka prava. Jes, možda i ima, ali imaju i buduće žrtve, da ne spominjemo bivše žrtve. Da li će dug društvu i žrtvi biti „otplaćen“ nakon četiri godine? Jesmo li s četiri godine zatvora osigurali da neće biti novih žrtava? Pedofilije je oduvijek bilo, samo se danas, fala Bogu, na nju više obraća pažnja i malo bolje se time štite djeca. Međutim, to donosi novi fenomen „pedofilske paranoje“ u društvo, koji je jednako opasan. Dok s jedne strane blago kažnjavamo dokazane pedofile, svi ostali muškarci u blizini djece postaju osumnjičeni.

Nedavno mi je unuk pričao kako je primijetio čudnjikave poglede dok se s petogodišnjom kćerkom i njenom prijateljicom igrao u parku. Zamolila ga kuma da pričuva to jutro i njenu malu, kad već sa svojom ide do parka kako bi ona malo predahnula. Odveo on djevojčice u park i kako je bio tek pao snijeg, djeca naravno u najdublji. Šta će, reko on idu graditi snješka, palo i neko grudanje i valjanje po snijegu. Djeca ga uporno pokušavala srušiti u dubok snijeg, pa im dozvolio, kad ih već to tako veseli. Bacio se u najdublji snijeg na sveopće veselje i ciku djece, koja su ga pokušavala zatrpati i više. U jednom trenu bacile se obje na njega, da mu je i jedna cipela završila u oku. Vidi on da je vrag odnio šalu, pa da ih malo smiri dohvatio ih svaku jednom rukom, onako u šali oko pasa i vuče ih iz snijega, a cike i smijeha još više. Kada je konačno došao do puteljka primijetio je da ga par ljudi čudno gleda. Nisu se baš smijali, kaže, već sve onako ispod oka. Ubilo mu sve veselje, kad mu je sinulo da ga možda ne gledaju ko pedofila. Uspio je umiriti djecu i otresti im snijeg, ali bome je pazio kako će ih otresti od snijega po hlačama. Uzeo svaku za jednu ruku i pravo kući sve se jadno osjećajući, dok su djevojčice potpuno nesvjesno i dalje zaigrano skakutale kraj njega.

Kako mi je to pričo sve mi se srce steglo gledajuć mu lice puno krivnje i zbunjenosti. Kaže, kako da zagrli svoje dijete kad će neko možda viknuti „Pedofil!“. Sve si misli jel možda krivo primio koju djevojčicu dok ih je vukao iz snijega, a da nije bio svjestan, jesul ti ljudi uopće gledali njega s tim istim mislima u glavi? Sve to nije važno, važno je samo to da se i pošteni muškarci boje biti blizu djece. Ne mogu niti zamisliti koliko hrabrosti treba za raditi u školi, naravno ako nisi pedofil, a jesi muško. Ne dao bog da si još i otvorenog karaktera pa potapšaš neko dijete prijateljski po leđima.

Nekad su takve stvari rješavane na drugačiji način. Ne kažem da bi opet trebalo tako, već samo pričam šta je bilo. U selu u kojem sam živjela prije dosta godina, ufatili popa da dira neko dijete. Nije bilo ništa „prestrašno“ taj put, osim pipkanja nije ništa drugog bilo, ali rekli su mu muški iz sela da se to više ne usudi ponavljati i nije se više pričalo o tome. Babama koje su dalje prepričavale rekli su da začkome i to se nakon par dana sve smirilo i život vratio u normalu. Kako se nije dizala buka niti djeca nisu ništa čula, a onom djetetu što je bilo dirano rekoše da ju popo jako cijeni i da je to sve prijateljski, ali da im kaže ako će on opet s njom na samo. Prošlo je par mjeseci, kad jednog djeteta dulje nije bilo kući s vjeronauka, krenuli roditelji kod popa i uhvatili ga da opet pipka. Ništa nisu dizali graju, samo su odveli dijete kući. Te večeri selom se čula neka dreka i vika, a najjače se čulo „Drž'te pedofila!“. Drugog dana crkva je bila zaključana, a za popa se čulo da će nakon što izađe iz bolnice biti negdje premješten. Tako je i bilo poslije par mjeseci. Nisam više čula za tog popa, niti da je koga on ili crkva tužio za prebijanje. Bili su žandari, ali nisu nikad uhvatili krivce za premlaćivanje popa. Čula sam kasnije da se sličan slučaj, ali s nekim seljanom desio godinama ranije u susjednom selu. Taj je isto preživio, ali nekako slabo hodao i klonio se djece naširoko.

Ponovo moram reći, ne kaže baba da tako treba i danas, sačuvaj Bože, progona rulje, jer bi moj unuk onda nastrad'o, a i mnogi drugi nevini, vjerojatno kao što se i prije dešavalo. Sve bi to sistem, zakon i sudovi trebali rješavati, ali malo efikasnije, da se ne ponovi. Da se zaštite nevina djeca koja još nisu nastradala. Ovi što su nastradali su znali da sljedeći put ode glava, pa su jako pazili da se to ne desi, a narod je znao da su im djeca kolko-tolko sigurna, barem od ovih uhvaćenih.

Možda bi kažnjavanje takvih prijestupnika, a pogotovo onih opetovanih zaista trebalo biti adekvatnije. Nisam baš sigurna da se prava nevinih i djece trebaju podčinjavati pravima dokazanih napasnika. Društvo im treba uvijek pružiti šansu, ali jednom i ne na račun tuđih prava koja će biti ponovno ugrožena. Ne znam samo tko još brine o tome kad pravobraniteljica za dječja prava ima mišljenje o TV šou, a nema o ovakvoj sramotnoj sudskoj presudi. Biće je, reći mamlazu od svojih 16 i kusur da ne zna pjevat ili da su mu/joj zmazane cipele gore po njihovo jastvo nego „obrada“ od strane pravog seksualnog napasnika. Jadan li je žiri, zaslužili su barem dva udarca batinom uvjetno! Svaki od njih!

Jednom je moja kuma rekla: „Nek ih zatvore zauvijek, a ko od pedofila i silovatelja oće van, cvik jaja, pa nek onda proba!“ Al, šta baba zna …