DRUGE OČI TATJANE GROMAČE
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Oni koji odbijaju nositi maske

Oni koji odbijaju nositi maske

ritn by: Tatjana Gromača | 12.03.2019.
DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Oni koji odbijaju nositi maske
Ima i takvih - ljudi od krvi i mesa, bez maske, u ovoj našoj povijesti. Ovoga časa sjećam se dvojice koji su nama ovdje važni, a povezani su s veljačom, mjesecom koji je iza nas. Danila Kiša su se mnogi sjetili, njegov rođendan padao je 22. veljače. U uhu mi je ostala zvoniti, nakon svih pročitanih riječi i rečenica, jedna sintagma koju je u jednom intervjuu, govoreći o Kišu, naveo pisac Božo Koprivica - „On je bolovao od polarne usamljenosti.“ Moguće je da je nju također osjećao i Predrag Matvejević. Njega ovdje više i ne spominju, to je neka nepravednost koju je nemoguće ispraviti, kao što je nemoguće proširiti sužene, na binarne oznake i opozicije, usredotočene umove. Postoje neki ljudi koji nakon što umru – njihova smrt zazvoni i napravi tišinu u prostoru. Sve ljudsko meškoljenje, i ono prijatno, izgubi na smislu.

Prošla je i veljača, mjesec karnevala. To me podsjeti na jednog belgijskog slikara - Jamesa Ensora, na njegove slike na kojima često ima puno maski, karnevalskih povoraka. Posred jedne takve slike pune maski, kojekakvih lica koja izgledaju kao posuta brašnom i umrljana raznim kričavim bojama, postavio je svoj autoportret – jedino, ustvari, pravo lice, bez maske. Promatrač jasno vidi – ovaj čovjek nije bez maske zbog toga jer mu ju je netko strgnuo s lica, već zato jer nije pristao na to da je nosi. Zato i izgleda malo zabrinuto - pita se što će biti s njim, kuda ide cijela ova luda povorka, među kojom se, ni kriv ni dužan, zadesio. 

Ima i takvih - ljudi od krvi i mesa, bez maske, u ovoj našoj povijesti. Na pamet mi padaju mnoga istinita lica (lice Paul Klea, na primjer, još jednog slikara, Ensorovog suvremenika …). Ali ovoga časa sjećam se dvojice koji su nama ovdje važni, a povezani su s veljačom, mjesecom koji je iza nas. Danila Kiša su se mnogi sjetili, njegov rođendan padao je 22. veljače. Moglo se puno lijepih tekstova tih dana pročitati, razgovora učinjenih s Kišom, tekstova koji su drugi pisali o njemu, poslušati radijskih snimaka i intervjua s tim piscem, pred kojim se, i nakon mnogo čitanja njegovih knjiga, uvijek iznova mora zastati ... U uhu mi je ostala zvoniti, nakon svih pročitanih riječi i rečenica, jedna sintagma koju je u jednom intervjuu, govoreći o Kišu, naveo pisac Božo Koprivica. Za Danila Kiša je kazao: „On je bolovao od polarne usamljenosti.“

Danilo Kiš
Nakon mnogo čitanja njegovih knjiga uvijek se iznova mora zastati (FOTO: pescanik.net)

Polarne usamljenosti. Moguće je da je nju također osjećao i Predrag Matvejević. Njega ovdje više i ne spominju, to je neka nepravednost koju je nemoguće ispraviti, kao što je nemoguće proširiti sužene, na binarne oznake i opozicije, usredotočene umove. Predrag Matvejević preminuo je u Zagrebu, 2. veljače, prije dvije godine. Mislim da je to bilo negdje oko 14 sati, tako nekako. Postoje neki ljudi koji nakon što umru – njihova smrt zazvoni i napravi tišinu u prostoru. Sve ljudsko meškoljenje, i ono prijatno, izgubi na smislu. Misao se, htio to čovjek ili ne, usredotočuje na tu osobu, zaokružuje je, osjeća sve dubine i punine koje su je sačinjavale, i sitne slabosti naravno. I to tako, u nekim slučajevima, traje danima. 

Nije bilo lako Predragu Matvejeviću shvatiti i prihvatiti javnu osobu koja je on bio, ali nakon što je to učinio, a čini se da se to ipak dogodilo dosta davno, uspjelo mu je iznijeti tu osobu na svjetlo dana, među onu zaluđenu karnevalsku masu, besprijekorno. Dovoljno nam je da ponovno malo svrgnemo pogled na knjige koje je iza sebe ostavio – vrlo brzo uvidjeti ćemo kako je među nama živio čovjek, za naše običaje i pojmove, teško sagledivih širina i znanja, misli gipke, spremne na premošćivanja i najružnijih ponora. 

No tamo gdje je bilo potrebno kazati istinu, ona je izgovorena, bez straha od odmazde, od kazni. I to je također bio dio poziva na ljudskost, nužan prije svih ostalih. Ideja humaniteta u životu i djelu Predraga Matvejevića nije izigrana, već je, naprotiv, na oba kolosijeka paralelno, i pod prijetnjama visokih rizika, dovedena do razine bliske savršenstvu u iskazu.

Predrag Matvejević
To je čovjek koji je svojim pogledom na svijet i ljude, svojim pristupom, uspijevao razbijati mržnju, dovoditi je do apsurda (FOTO: HINA)

Nećemo sebi priuštiti takve neugodnosti da mislimo o tome što ljudi poput Matvejevića, a bilo ih je, srećom, uvijek, i bit će ih, za nadati je se, na ovome svijetu, moraju otrpjeti zbog toga jer na svoja lica odbijaju navlačiti maske – ne jednu, već puno njih, ovisno o potrebi, maske koje većina uglavnom spremno navlači na gotov's.

Zbog toga je ta, uvijek barbarski raspoložena većina, i odlučila poslati mu puščano tane pred kućni prag, e kako bi saznao da ga zbog odbijanja da sudjeluje u plesu mrtvaca (a onaj James Ensor volio je slikati i neke radosne, lude kosture), čeka polarna hladnoća, ista ona usamljenost rijetko zbiljskoga, u stvari jedinoga ljudskoga lica, okruženog maskama.

Ostale su Matvejevićeve knjige – rasute diljem svijeta, ali i u domovini, s puno čitanosti i izdanja – dokaz da je briljantan žig jednog postojanja, neke ljudske veličine koja je pri tome bila vrlo nježna i krhka, prepoznat, pun tihih, tajnih naklonosti. Istina je, teško je ne voljeti Predraga Matvejevića. Vole ga oni koji ga nisu poznavali, vole ga njegovi neprijatelji, i oni koji ga mrze, u stvari mu se u potaji dive i vole ga, puni prezira. To je čovjek koji je svojim pogledom na svijet i ljude, svojim pristupom, uspijevao razbijati mržnju, dovoditi je do apsurda. Potrebni su danas takvi ljudi, takve mudrosti i poniznosti, složene i profinjene umnosti, takvog znanja i discipline, principijelnosti. Može se šutjeti o Predragu Matvejeviću, ukoliko nas već koči bojazan da ćemo spominjanjem njegova imena u ovome društvu biti obilježeni i okaljani, ali pokušajmo barem gledati da, u tome miru i tišini, ponešto barem naučimo od njega

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAKAŠNJELA UZBUNA: Kako je država pucala u sustav socijalnog rada?

    12.07.2019.

    Nataša Škaričić

    ZAKAŠNJELA UZBUNA: Kako je država pucala u sustav socijalnog rada?

  2. U POSJETI KARLU MARXU: Živo je čak i na njegovom grobu

    08.07.2019.

    Predrag Finci

    U POSJETI KARLU MARXU: Živo je čak i na njegovom grobu

  3. PRŽENJE MOZGA: Ratko Mladić - pop ikona tinejdžera u Srbiji

    28.06.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Ratko Mladić - pop ikona tinejdžera u Srbiji

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije