U sjeni „velikih“ uzbuđenja i svekolike uzbuđenosti nacije oko balansiranja i rebalansiranja što je sve skupa u konačnosti bio sasvim nepotreban stres, jer su se po dobroj staroj hrvatskoj navici tresla brda, a rodio miš, događaju se neke svakodnevne popratne epizode koje govore otprilike ovako: stranci divljaju po našim cestama, stranci divljaju po našim kućama i stranci divljaju našim morem, stranci uzrokuju požare, pijani padaju s dubrovačkih zidina i slično.

Sada će većina čitatelja udariti drvljem i kamenjem (sebi u bradu naravno) po strancima, no jesu li zapravo oni krivci!? Osobno već godinama pišem o problemima koje uočavam, a tiču se boravaka stranih turista na našoj obali pa vjerojatno i bilo gdje drugdje u našoj državi; no kako su ovdje baš svi stručni u svemu, zašto bi itko i razmislio o tome što piše domorotkinja s otoka. No, tvrdoglava kakva jesam, ponovit ću još jednom: Za sve što se događa u ovoj „našoj kući“ isključivi smo si krivci sami:
 
RAZLOG 1. Gostoprimstvo, ljubaznost i korektnost su vrline kulturnog naroda koji će se tako ponašati prema sebi samome, prema susjedima i prema gostima, u ovom slučaju prema turistima. Te vrline, međutim, nemaju ama baš nikakve veze s poltronstvom, ulizivanjem i nezdravim pogodovanjima (primjerice cjenkanjima i gledanjem kroz prste te raznim neutemeljenim privilegiranjima onih od kojih kanimo uzeti novac za određenu uslugu). Postoji vrlo stara poslovica „čist račun duga ljubav“ - netko prodaje netko kupuje, cijena mora biti poznata, istaknuta i vrlo jasno mora biti istaknuto što je sadržano u toj cijeni. Onaj tko kupuje, kupit će ili ne. Ako ne kupi nema mjesta panici, uvijek ima tko hoće. Davati ono što nudimo u bescjenje samo zato da bi se dalo – čitaj prodalo, govori o nama i o tome kako to što nudimo ni mi sami ne cijenimo, a još ako se radi o našoj imovini onda to šalje jasnu poruku o tome kako ne cijenimo ni sebe same.

ZAKLJUČAK 1. Ako ne cijeniš sam sebe, kako od ikoga drugoga možeš očekivati da te cijeni? Ti – prodavač, si poraženi, ma što se tebi činilo, a on – kupac, je pobjednik jer je ideja s kojom je došao pretvorena u čisti dobitak i to bez imalo muke!
 
RAZLOG 2. Nismo mi jedina turistička zemlja na svijetu i ne dolaze samo k nama turisti. Krenimo u obratnom smjeru, mi malo u turizam i pokušajmo prekršiti neko pravilo zemlje u koju smo kao turisti došli. Nema tog nepoznavanja jezika i zakona iste koji će nas spasiti od kazne, pa možemo mi misliti o toj zemlji što god hoćemo. Svaka pravna i uređena država, ne brine o tome što o njoj misle prekršitelji zakona i u konačnosti, možemo negodovati koliko god hoćemo ali i zaključiti samo jedno jer je samo to i istina: Mi smo ti koji smo se ogriješili o neko pravilo ili zakon. Da, to vrijedi svuda na svijetu, osim u Hrvatskoj. U Hrvatskoj već desetljećima „mazimo“ svoje turiste na potpuno pogrešan način (odgajamo li tako i svoju djecu, krvoproliće po ulicama uopće nema biti smatrano enigmom!) zatvarajući oči pred mnogobrojnim kršenjima pravila i zakona. Toliko zatvaramo oči da su se prekršitelji toliko osilili pa su se spremni i svađati i raspravljati s našim „čuvarima reda“ te prijetiti nekakvim novinskim tekstovima u svojim zemljama u kojima bi za isti prekršaj sjedili u ćuzi i pisali memoare. Ovo naravno, oslobađa beskrajne frustracije kod naših „čuvara reda“ pa te frustracije vrlo brzo liječe na domicilnom i domaćem stanovništvu koje tada poplaća kazni i za sebe i za pola Europe.

ZAKLJUČAK 2. Red mora postojati, a zakoni zemlje u kojoj  turist – stranac boravi vrijede za njega kao i za stanovništvo te zemlje. Onoga trenutka kad si dozvolio da bude drugačije, izgubio si autoritet i poštovanje. Izgubio si legitimitet i vjerodostojnost. Jednostavnijim rječnikom rečeno: Isključivi si krivac za kaos i anarhiju koji vladaju.

I tako dok se dio nacije bavi  prebrojavanjem poltronski (ups!) gostoljubivošću stečenih novčića, a drugi zadovoljno trlja ruke jer je rebalans izbalansirao njihove sebične sitne intereščiće, naši turisti odlaze u svoje države i državice i prelaskom granice preobražavaju se u discipliniranu, uglađenu, kulturnu i finu gospodu prirodno potamnjelu s pregršt priča o svojim nepodopštinama u nekoj vukojebini u kojoj možeš raditi što god hoćeš i nitko ti ništa ne može!

Ja bih se zabrinula, a vi???