Svjetski mediji ovih su se dana raspisali o nekim nenormalnim i nenormalno bogatim Nijemcima, koji su došli na ideju kako da sami sebi nametnu poreze, a ne bi li pronašli način da pomognu svoju državu koja grca u ovom recesijskom dobu. Svakako se radi o fenomenu, jer ideju da iznimno bogati građani plaćaju pet posto poreza više od običnih smrtnika, niti u toj Njemačkoj neće naići na dobar prijem kod dobrog dijela onih koji bi svojim prihodima upali u „spornu“ kategoriju. Stoga ne čudi da je ova znanstveno-fantastična priča obišla svijet, pa tako i malu balkansku, pardon srednjoeuropsku, državicu koja obiluje iznimno bogatim građanima, kojima običavamo tepati nazivom tajkuni.

Ovdje, naime, vrijede neka druga pravila igre. Kod nas je tajkunski soj potpuno drugačiji od onog njemačkog, jer gotovo svi bogataši u Hrvatskoj su iznikli kao feniks iz pepela, ne svog pepela, nego pepela svoje države, budući se to događalo u vrijeme kada je njihova država bila u pepelu, dakle onih kobnih i bolnih devedesetih.

Svoje bogatstvo mnogi su stekli ližući dupe vladajućoj stranci koja je u njima vidjela odabrane i dala im mogućnost da postanu to što danas jesu. Nije to bilo tako davno, pa je logično da je grabež i nadalje udarno pravilo, jer grabiti valja dok se može i u tome nipošto ne treba imati mjere. Ovdje se poduzetnici bore i rukama i nogama samo da ne plate poreza koliko bi trebali, pa se tako dogodi da nam se poreznici voze u „porscheima“ i „lamborghinijima“.

Od takvih novopečenih bogataša nipošto ne možemo očekivati da bi svojoj državi pritekli u bilo kakvu pomoć, jer oni su svoju državu navikli samo varati i krasti. Na pomoć su spremni samo onda kada su prisiljeni i to zato da bi ih se potom opet pustilo da varaju i kradu. Socijalno su osviješteni otprilike kao što je human Radovan Karadžić.

Nebulozno je i pomisliti da bi jedan od vodećih tajkuna ove državice, kojeg nećemo imenovati, Lijepoj našoj predložio da joj da i jednu jedinu, teškom mukom zarađenu kunu, kada je isti golemi bazen u svojoj viletini priključio direktno na gradski vodovod, kako bi izbjegao plaćanje vode i prepustio da njegovu vodu plaća netko drugi, jer glavno je da je ne plaća on. No, taj osobno ne treba brinuti, a ni njegove kolege, jer njihova će ih država zaštiti od bilo kakvog bolnijeg nameta, sve dok ima obične fukare da plaća i sve dok ima punih kontejnera. „Država je duša državljana“, reče jednom – Benito Mussolini …