Nedavno sam pišući o Podravci i o tome kako ona svoje gotove proizvode uvozi iz Italije, na prvom mjestu dotaknuo rajčicu. Kad pomislim na rajčicu, prvo što mi padne na pamet to je Makedonija, jer se, koliko je meni poznato, makedonska rajčica smatra za najkvalitetniju na ovim prostorima na kojima živimo. Pišući o Podravci spomenuo sam plodno zemljište koje okružuje Koprivnicu i čitav taj kraj, pa kako su potrebe tamošnje tvornice (danas više trgovačkog društva) velike, tako sumnjam da bi lokalna poljoprivreda mogla i približno namiriti potrebe u sirovinama za proizvodnju kada bi ona zaista bila ponovno pokrenuta.

Bilo bi zanimljivo pitati ljude koji su prije devedesetih radili u Podravci od kuda su u ranijim vremenima, dok se u tvornici stvarno proizvodilo, nabavljali - recimo - baš rajčicu. Nisam upućen u njihove tadašnje putove nabave sirovina, ali nekako mi se logično nameće odgovor da su rajčicu najkvalitetnije i najisplativije mogli nabavljati upravo u Makedoniji. Hrvatska i Makedonija bile su tada u sastavu iste države i ne vjerujem da bi im se i isplatio uvoz rajčice iz Italije.

Kada bih tražio podatak o tome od kuda su nabavljali ostalo povrće, ne pada mi na pamet ništa drugo nego da su grah dobavljali iz Srbije, a vjerojatno i papriku, jer nam je susjedna zemlja najjača upravo u tim kulturama od svih zemalja koje su u našem prirodnom okruženju.

Bosna mi je pala na pamet kada sam na policama u trgovini uočio da su među voćnim sokovima nelogično puno zastupljeni oni proizvedeni u Austriji, iako je Bosna poznata po svom kvalitetnom voću, a ni Srbija nije slaba u tome.

I tako razmišljajući o ovome o čemu vam sada pišem, došao sam do zaključka da nije nemoguće kako Italija uvozi rajčicu iz Makedonije i grah iz Srbije (barem onaj dio koji nije proizveden robovskim radom ilegalnih imigranata na mafijaškim plantažama), jednako tako i da bi moglo biti da Austrija uvozi voće iz Bosne, pa ga prerađuje u sokove. Ako je tome tako, onda nam i Italija i Austrija prodaju gotove proizvode za koje su sirovine nabavili u našem prirodnom okruženju - i zatim ih prodaju nama. Odnosno u slučaju Podravke, prodaju našoj tvornici ono što bi sama ta tvornica trebala proizvoditi i prodavati možda baš u tim istima zemljama iz kojih uvozi to što bi trebala tamo izvoziti.

Hm, ekonomija!

Zar je onda čudno što je Austrija bila među prvim zemljama koje su pozdravile samostalnost Hrvatske? Zar nije onda vrlo simptomatično da je Vatikan, država partner u državi Italiji, upravo bio prvi koji nas je podržao na putu u ono što smo smatrali da je samostalnost?

Vjerujem da su već tada postojale računice o našoj nesamostalnosti u proglašenoj samostalnosti, pa danas nismo u stanju proizvoditi niti konzerve graha, tube rajčice ili voće za  voćne sokove, što su u zemljama o kojima pišem već tada znali. Mi smo se izgleda sami trebali uvjeriti u to kako put do želuca kreće iz srca ("od srca - srcu, Podravka"), a ide preko džepa. Danas znamo kakvi su nam džepovi. O tome kako se hranimo napisao sam nešto u gornjim redovima, a kakvo nam je stanje sa srcem - to bi trebao svatko provjeriti kod osobe koja je kompetentna za brigu o njegovom zdravlju.

Ukoliko će me netko zbog ovog teksta prozvati za jugonostalgiju, nemam ništa protiv. Sasvim otvoreno želim ovdje napisati da sam došao do čvrstog uvjerenja da bi mnogi naši problemi bili riješeni kad bismo osnovali Balkansku Uniju i tako svi koji živimo na ovim prostorima imali normalno posložen život. Probleme koje smo nekad imali, danas možemo riješiti novim dogovorom suverenih država jer imamo priliku bez ičije prisile promisliti o tome gdje smo sada i gdje želimo biti dok nam djeca odrastaju i kada odrastu. Ovo vrijeme je prilika da stvorimo novi i ravnopravan savez sebi i drugima na korist. Kad se Europa tako ujedinila, zašto se ne bi i Balkan, na kojem svi govorimo jezike koji su si razumljivi i imamo zajedničku prošlost!?

Ravnopravnost je neizmjerno bitna stvar u životu, ona nas čini sretnim pripadnicima društva kojem pripadamo, pa da ne bi netko rekao da od svih balkanskih republika bivše države jedino nisam spomenuo Crnu Goru, insistiram da i s njima porazgovaramo o tom novom savezu. Primjer kako su Crnogorci nedavno riješili pitanje služenja vojnog roka, mogao bi ih učiniti dobrim uzorima u tome kako nije potrebno razvijati vojnu strukturu ako ne misliš ratovati. Čini mi se da nitko više ne želi ratovati, a da svi žele neki bolji život.

Na kraju se ispričavam ako je ispalo da ovo pišem u bilo čije ime osim u svoje, a napisao sam to jer ja osobno zaista želim jedan bitno bolji život. Put do tog života, gledano danas iz mog kuta, izgleda baš ovako kako sam ga opisao slovima koja prethode ovoj točci u koju upravo gledate (.)