Brzi  vlak Zagreb - Rijeka! Daleko je to moj narode od brzog. Istini za dušu, kolika je to brzina nitko ne navodi, ali isto tako mogu biti komotan i naglasiti da zaprežna kola isto tako mogu bit brza. Svi se, vjerujem, sjećate vlakova još od dana kada ste bili mali ... Kada ste trčali starcima i sakrivali se po kupeima, ili pljuvanja u brzini i moli Boga da netko iza, vireći promatra krajolik, s cigaretom u ruci. Vlakovi su uvijek bili najudobniji način putovanja. Nikada vam nije bilo bitno, kao putnicima, kada ćete doći, a nije bilo bitno ni onima koji su vam prodali karte. Sve je nekako bilo sporije. I onda su se zvali "brzi", ali niste marili za to.

Toga izgleda više nema i žao mi je da će ljudi koji su sada maleni i oni koji će to tek postati biti zakinuti za taj istinski doživljaj. Kulture putovanja više nema i ono malo šta je ostalo otišlo je u kuvac.

Prije par dana krepao mi je auto i morao sam za Rijeku. Pošto mi se nije žurilo odlučio sam ići vlakom baš zato da se odmorim i uživam. Nažalost kupio sam povratnu kartu i agoniju koju sam prošao jednom, morao sam proći još jednom.

Sve u svemu, put od Zagreba do Rijeke brzim vlakom traje skoro pet sati, s time da do Rijeke uopće ne dođete jer vas negdje iza Moravica čeka bus, a u povratku opet idete busom do Delnica pa tamo sjedate na "brzi", kojem još dodajemo pridjev "nagibni". Vlakovi su prošlost, barem šta se naših pruga tiče.

U nastavku teksta možete se opustiti i pročitati zašto više nema smisla ići vlakom, a ako to i odlučite imate poneki savjet.

Udobnost? Nema je! Nemojte misliti da ćete se zavaliti u veliku plišanu fotelju, izuti se i dignuti noge na suprotnu stranu. Noge vam smrde, ali to nije bitno jer ste sami i jer ima mjesta i za spavanje i za žderanje. Dakle to je prošlost. Zavjese više ne postoje. Svatko vas vidi kad hoće i ako želite malo privatnosti, onda se bacite iz vlaka. Komotnost se svela na minimalizam. Sami nećete nikada biti jer vagona više nema na bacanje. Kompozicija se svela na najviše tri vagona. Nema šetnje i nema smisla da tražite prazan kupe. Zašto? Pa zato jer nema ni kupea.

Sjedala su sada kao u busu. Ustvari, radije koristim izraz mekane stolice. Mekane stolice imaju još jednu manu, ne mogu se naginjati. Zato, ako vam se spava, moje saučešće. Slučajno sam povukao neku polugicu i mekana stolica se dala naprijed. Naravno, nisam je znao vratit. Preselio sam se. Jedini bijeg i jedini način da par sati provedete normalno je da sjednete u prvu stolicu u prvom redu i molite boga da nitko nije trudan.

Poslovni, brzi, putnički, ekonomski. Razlika od vlaka do vlaka je golema. Kako u brzini tako i u uslužnosti. Naravno da se ne mogu očekivati nikakve bakanalije na potezu Zagreb – Dugo Selo, ali relacije prema Splitu, Rijeci, a da ne govorim međunarodne linije morale bi imati barem neku minimalnu razinu usluge. Recimo teško da ćete cugnuti unučić do Rijeke ili popiti smirujuću kavicu na stresnom putu. Klase vlakova ispod poslovnih to ne nude, jer u dvjestotinjak kilometara presjedat ćete par puta. Što zbog zgaženih ovaca, što zbog dotrajalih pruga.

Ako vas toga dana prati jebena sreća, a putujete ekonomskom klasom možete naletit na tetu koja ima na kolicima tridesetak skuhanih kava, limenki sokova i pive. Sve je, naravno, skuplje nego u Sheratonu. Ostale pogodnosti ne postoje.

Kondukteri su pristojni. Vidi se da vole svoj posao, da to ide generacijama s koljena na koljeno. Imaju svoju misiju i drže se protokola. Uvijek su spremni na razgovor o sindikalnim vezama. Cvikalica za karte koja je srasla s njihovim rukama jedna je od rijetkih stvari koja vas vraća daleko u prošlost.

Šta se sanitarija tiče, nisu se mijenjale od vremena Franje Josipa. Možda u ovom novom nagibnom ima nešto bolje, ali o tome ne mogu svjedočiti. Zato, ako možete odoljeti guštu stiskanja pedala za vodu, olakšajte se negdje prije ...

Karte su nešto jeftinije od autobusnih. Tako, ako dodamo brzinu i kašnjenja nerijetko od dva do tri sata, autobus ima velike prednosti. Vlak je, ako se sve zbroji, jedno veliko razočarenje kao i mnoge stvari u ovoj državi. Takvi smo. Lažemo.

I samo za kraj, reći ću da se nagibni vlak uopće ne naginje ... ha, ha, ha, ha!