Počelo je još prije Jeffa Millsa u krcatom OTV-u za kojeg je prodan navodno ograničen broj karata. Previše energije sam trošila na preživljavanje u okolini najprikladnijoj za obuku američkih komandosa u ekstremnim uvjetima, pa se nisam baš ufurala u party. Tako neko vrijeme nisam ni bila sigurna je li muzika stvarno toliko loša ili samo tripujem. Gledajući ljute klince kako mašu rukama i nogama, osvijestila sam spoznaju koja je čučala i negdje u meni zahtijevala svjež zrak: tata rata ra-rata rata ta!!!

Sjećate se neslužbenih obrazloženja katoličke crkve u svrhu sotoniziranja rocka - kad kazetu pustite unatrag, čujete ... šta ja znam šta, valjda neku đavolju serenadu. Sad, zaista ne želim sličiti na popa, vrača ni maga, a ne želim ni prozor razbijen cvikama za sunce, lancima i narukvicama za nadlakticu, ali ...

Zamislite narodnu muziku ubrzanu otprilike milijun puta. Svedenu na essential cuts. Pripremljenu za instant konzumaciju, pomiješanu sa koncentratom adrenalina i gorivom za Jumbo Jet. Možda se radi o poluprofesionalnoj (kažem poluprofesionalnoj, jer sam završila samo dva razreda srednje muzičke) deformaciji nepotrebne komparativne analize. Radi se o glazbi istočnog Mediterana, ali ne želim sve svesti na grčki sintaki. Ima tu unutrašnjosti Balkana, i još istočnijih dijelova, dječjih brojalica i opće evropske narodne muzike. Jebi ga. To je techno.

Recite mi kako da prestanem. Već tripujem i na skroz dobru techno i house muziku. Terca gore, terca dole. Deep techno - polustepeni, više orijentalno. Na vedriju muziku, zamišljam kako masovna histerija tinejdžerki i tinejdžera raste dok se rukice ne sakupe i započne kolo oko nakupina praznih pivi i plastičnih čaša.

Po poznatoj teoriji, jazz i rock muzika je pokupila uz elemente evropske svjetovne muzike, ritmove i harmonije drugih kultura, u prvom redu afričke. Za nju su karakteristični sinkopirani ritmovi, melodijska monotonija i mistično ponavljanje koji obilježavaju, možda još više techno. Iz nepoznatog razloga, u zadnje vrijeme, umjesto afričkih, čujem evroazijsku korjeniku, i to najviše domaću, opaku sablast narodne glazbe umiješanu u club kick. Možda je to pitanje perspektive.

I zašto su u modi široke suknjice do koljena s naborima i volanima koje više liče na rad preambiciozne šalturice lokalnog folklornog društva nego na minimalističke balone pedesetih?

Modna orkestracija današnjih partyija je pomalo kičasta kao prenarumenjena seoska cura. Rintiti-rintin, rintiti-tin. 27-th Street: Turn it up! Hopla!