KORNATI KAD SU BILI KURNATI
AUTOR: VLADIMIR SKRAČIĆ

Čarobni prilog otkrivanju nestalog svijeta

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2021 | izdavač: Školska knjiga
ritn by: Ante Alerić | 04.09.2022.
KORNATI KAD SU BILI KURNATI: Čarobni prilog otkrivanju nestalog svijeta
KORNATI KAD SU BILI KURNATI: Čarobni prilog otkrivanju nestalog svijeta
Ono što je magistrala s automobilima napravila podvelebitskom stanovništvu i njihovom polunomadskom stočarstvu, to je jedrilica uz dnevne izletničke brodove učinila Kornatima i Kurnatarima. Mada zvuči pojednostavljeno, nije daleko od istine. Nestanak velebitskih stočara i svođenje na minimum kornatske poljoprivrede i stočarstva svakako je uvjetovano nizom faktora, ali oni uglavnom korespondiraju s modernitetom, ugodnijim životom i napuštanjem stoljetnih životnih obrazaca u smjeru komfora i lakšeg privređivanja. I prije nego li se uroni u knjigu Vladimira Skračića "Kornati kad su bili Kurnati, Intimni leksikon prošlosti arhipelaga" zgodno bi bilo pročitati i onu kultnu Šime Balena "Velebit se nadvio nad more" ili pogledati dokumentarac "Mali svijet: Velebit je velika planina" i iznenaditi se sličnostima.

Mada Velebit na prvi pogled miriše na grubi Balkan, a Kornati na neki, pod navodnicima, sladunjavi Mediteran, matrica je u biti ista. Čak je i vrijeme nastanka tih oporih, teških ali i zanimljivih svjetova, kao i njihov svježi nestanak, u nekim okolnostima otprilike isti. Dakle, život Kurnatara priča je jednog prenapučenog otoka (Murtera) i njegovih težačko/stočarskih mikrokolonizacija - prvenstveno su to otočići oko Murtera, kopnene Modrave kod Vranskog jezera i prekomorski posjed u kornatskom arhipelagu (u zakupu obrađivan od 17., a kupljen u 19. stoljeću). S time da su Kurnati geografski nešto širi pojam koji obuhvaća više od teritorija današnjeg Nacionalnog parka, a „mjesto Murter ima desetak puta veći posjed na otocima od onoga koji se nalazi na matičnom otoku“. 

Kurnatari su pak Velebit nazivali Gorom koja je služila isključivo za meteorološka predviđanja. Na koncu, između ta dva ekstremna pola bodulskog i vlaškog imaginarija smjestio se Zadar, grad koji je gubeći i urbanu matricu i stanovništvo u Drugom svjetskom ratu identitetski itekako oblikovan ovom otočno-kontinentalnom dihotomijom u zadnjih sedamdesetak godina. Dva su ovo ekstremna pola sličnih, siromaških egzistencija po tome što su Kurnatari svojevrsni dvostruki boduli dok su djeca-stočari iz Jasenica biljeg ekstremno surovog planinskog okoliša za preživljavanje. Naime, u spomenutom dokumentarcu iz sedamdesetih, ta djeca svjesno hodaju satima po vrućini da bi se kratko okupala na masleničkim plažama i vratila gore pod Tulove grede čuvati stoku. 

U izradi knjige "Kornati kad su bili Kurnati, Intimni leksikon prošlosti arhipelaga" u izdanju Školske knjige (2021.), svakako treba spomenuti likovni doprinos slikara Josipa Zankija koji je prepoznatljivim stilom obrađivao i temu velebitskih mirila, tako da možemo lijepo zaokružiti priču o otocima s kojih se na kopnu najdalje vidi - Velebit.

Iz moje osobne vizure Kornati su bili jedna mala ulična poslovna prilika, nakon što sam "ispeglao" posao bukiranja karata za izletničke brodove u postratnoj Istri. Kako me fakultet nije puno ni privlačio, a bome ni išao (posvjedočiti može i autor knjige čiji sam student i bio), između ostalih privremenih zanata, prodaja izleta po zadarskim plažama bio je običan način preživljavanja. I prije nego li sam i vidio Kornate, ironizirali smo tu prodaju i sami sebe, već dobro izgoreni (crni i mršavi kao sami Kurnatari!) od pređenih ljetnih kilometara po zvizdanu mrmljajući si u bradu u visoko-prodajnom tonu: "Kikiriki, kokice, Kornati!"

A kad sam pak prvi put otišao tamo, plovilo se do Levrnake i kupalo u prekrasnom moru s tepihom bijelog pijeska (definitivno jedno od ljepših kupanja u životu), uz gomile Čeha, Poljaka i nešto Nijemaca koje je sunce, loše vino u neograničenim količinama i prepečena skuša odvela u polupijani jadranski zanos. Na povratku, uz galebove koji lete uz brod žicajući hranu, jedva hvatajući tv signal, vrištali smo jer je taj dan Goran Ivanišević osvojio Wimbledon.

Velebit
"Gora" koja je Kurnatarima služila isključivo za meteorološka predviđanja (FOTO: Pixabay)

Na početku knjige sam autor naglašava: "Slika o raju zemaljskom, hrvatskoj Polineziji, najljepšem arhipelagu na svijetu, izmišljotina je bezidejnih pojedinaca, tzv. turističkih radnika, neinventivnih novinara i dokonih bogataša ... ", te se nekako, naglašeno, pozicionira u obuhvatnosti svog leksikona. Dakle, ne želi definirati i zapečatiti ovom knjigom Kurnate, već zabilježiti ono što i jezično kao usmeni storyteling može nestati baš sad, u ovoj generaciji. 

Vladimir Skračić je i lingvist i Kurnatar i to otvara vrata ovog leksikona. S uvodom i bogatim glosarijem na kraju, knjiga kao takva sadrži sve bitno što je činilo život kurnaske zajednice do pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je autor bio dijete i dokle sežu njegova sjećanja. Dakako, pogled je to iz jednog porta, onog s Lavse, a koloni su Murterini, kako autor sve skupa često podcrtava, dajući mogućnost da postoji još paralelnih kurnaskih stvarnosti, mogućnosti interpretacija i drugačijih priča (primjerice onih iz Betine ili Zaglava). 

Osim znanstvene, u ovom slučaju jezične podloge (autor je inače tijekom karijere sa suradnicima pobrojao nekih 18.000 jadranskih toponima!), ova knjiga ima i više ruku, očiju, a najbolje rečeno - suradničkih jezika - od prijatelja, članova obitelji ili šire kurnaske zajednice i onih što se na razne načine njome bave. Cijeli je tu niz akcentuiranih (snimljenih pa transkribiranih) monologa i dijaloga, lokalne književnosti, izraza i toponima iz samog srca Kurnata, koji na neki način literariziraju sam leksikon u pravcu etno-književnosti ili još i dalje, uz autorove priče, priče koje je prepričao netko drugi ili pak sjećanja, lucidne bilješke, marljivu sveobuhvatnost i na trenutke momente čistog, životnog humora - sve te crtice čine jednu veliku sagu koja ima i svoje gorke krajeve zamućene u vodama današnje stvarnosti. Bez obzira na njih, ova knjiga veća je od kurnaskih stena, u prijevodu: kornatskih strmaca, ispod kojih se njen autor nikad nije okupao. 

Kao aktivist i dugogodišnji predsjednik udruge Kurnatari, autor je na više nivoa pesimističan o budućnosti kompleksnog i očito jako lošeg odnosa između preostalih Kurnatara i Nacionalnog parka Kornati. Ukratko, zla krv traje od proglašenja Parka te njegovog kafkijansko-birokratskog odnosa prema stanovništvu arhipelaga te ima ne baš lijepe odraze u etnološkom pa i ekološkom ogledalu Kornata.

Naravno da treba spomenuti (što autor i čini) da je u okviru teškog rada, nezapisanih ali čvrstih kodeksa ponašanja, bilo i šverca, bacanja dinamita u more, konstantne krađe ovaca i tuge koja ide s tim i sličnim gubicima, kao i avionskih stakala od kojih su se pravile najbolje franje (pikule op.a.) i svih tih kurnaskih čuda koje naplavine života nose sa sobom.

"Kurnati su od konca srednjega vijeka, a vjerojatno i ranije, kolonatski posjed. Oni kroz čitavu svoju povijest nekome pripadaju, ali nitko od vlasnika tamo ne živi. To je arhipelag bez stalna naselja, iako tragovi ljudske prisutnosti datiraju od neolitika."

Leksikonska struktura ove knjige omogućuje nam nelinearna čitanja pa ako želite odmah saznati kako su rasla djeca koja su morala raditi ili djevojke kojima su Kurnati bili emocionalni zatvor, (v. Dica, Divojke) ili što je to usmjerenost na sebe u živoj prirodi (v. Tabak), kako neke slike imaju i svoja naličja (v. Dupini, Kaleb, Kupanje,) te u brojnim natuknicama što je bio taj život u poslovima bez kraja i uz stalno nezadovoljstvo jer se nikad ne stiže sve uraditi, nikad nema dovoljno ruku, a siromaštvo je uvijek tu negdje blizu i samo vreba priliku. Kakav je samo homo universalis morao biti taj mršavi Kurnatar, koji nema vremena za kupanje u moru, a ujedno je i ratar i stočar i ribar i moreplovac! 

Kurnatari
Danas ovim vodama ne plove Kurnatari s tovarima, ali jedriličara ne nedostaje (SCREENSHOT: YouTube)

Osim života samog po sebi, tu su otoci i njihova imena (ne treba napominjati kako je autor svoj na svome i u fizičkom i jezičnom arhipelagu), brod kao obiteljska os, alati i životinjsko blago, podozrivost prema drugima i kršćanska solidarnost prema slabijima. Uz još jezičnih minijatura, gomilu likova (od kojih su neki zaslužili svoje leksikonske natuknice), sveprisutnu akcentuaciju - može se apsolvirati kako Kurnati više nikad neće biti isti - jer imaju ovu knjigu preko koje ih možemo upoznati kao nikad prije! Ona je hibrid i znanosti i intimnih sjećanja i književnosti i etnologije, te je tako teška za jednoznačnu definiciju. Ali bez nje bi Kornati vremenom ostali žućkasta gomila kamenja koje je more nekada davno okružilo i oko koje se danas motaju jedriličari.

"Kornati kad su bili Kurnati", ona je vrsta libra koji vas na momente uhvati da čitate isti tekst i da u njemu nalazite nešto novo, nešto vrijedno vremena koji obim ovog leksikona zahtijeva. I teško je reći, osim autorovog akademskog i onog domaćeg, kurnaskog kruga ljudi, tko bi je mogao čitati. Možda Betinjani ili Saljani tražeći greške u murterinskom tekstu? Ali neka i ovakav prikaz knjige bude mala udica i prilog otkrivanju nestalog svijeta, svih tih naših malih atlantida jer se, kako i Skračić kaže, mnoge pojave i načini postupanja u prošlosti mogu protumačiti i približiti novim naraštajima samo njihovom interpretacijom u suvremenosti. Mada bi onu istu skepsu koju autor širi o odnosu institucija prema Kornatarima, ja osobno prenio na današnji odnos prema knjizi i riječi općenito. Jer djeca nikada do sada nisu imala više slobodnog vremena i bolji izbor knjiga na raspolaganju i nikada u zadnjih pedeset godina nisu manje čitala. TikTok & Snapchat versus knjige o Kurnatima? Rezultat je isti kao i onda kad su mladi pomalo počeli izbjegavati Kornate jer se u Murteru počeo razvijati turizam.

Naravno, svima neupućenima bit će zanimljive te začudne priče o otočanima kojima je ribarenje tek treća u nizu primarnih djelatnosti i kako na tom arhipelagu većina muškaraca nije znala plivati ili jednostavno nisu imali vremena za bilo kakvu razonodu. Najveći strah bio je od utapanja djece, a žene su bile plivački treneri, mada plivati nisu znale. Od Kurnata se počesto bježalo i nije ih se voljelo, u vremenu kad se polako na jedra ili vesla išlo u njih, u Kurnate, a ne kao danas s brzim brodovima plovi na njih, na Kornate. A ako pak svratite s njima tamo, ne iznenadite se izgledom kakvog neobrijanog čovjeka koji izgleda kao osušena mačka i ne samo da živi u skladu s prirodom već nosi baštinu jednog vremena koje je nepovratno odjedrilo. Od kanala preko pučine do porta > do doma na Murteru. Daleko od Kurnata < oni su i onako bili privremeni, kao i sam život.

Možda ne za sve bodule ali za Kurnatare se može reći da nisu bili škrti već samo da su svi ostali tražili previše od njih. Puno je pitanja koja si nakon čitanja ove knjige možemo postaviti. Kao prvo, nismo ni prvi ni zadnji na ovom planetu s visokom razinom stresa jer nam se život svodi na ubitačni poslovni tempo, kao drugo trebali bismo malo resetirati odgoj naše djece i zapitati se što to radimo svaki put kad im dozvolimo dva sata još i još i još na internetu ili kao treće: možemo se zapitati i što nam je priroda i sama ljudska baština danas, posebice ona ugrožena. Kakvu perfidnu ulogu igraju institucije u svemu ovome i kako smo svi utopljeni do grla u moru kapitala kojeg uvijek nedostaje, baš kao i cigareta Kurnatarima. Uvijek bi žicali španjulet, ma tko da je dojedrio do njih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay/Školska knjiga

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

    13.09.2022.

    Boris Pavelić

    OJAČAVANJE DESNICE: Diletantizam i veliki troškovi

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

    03.09.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Pošto ženski život?

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

    20.08.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Što će biti s nama sutra?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije