UZ 30 GODINA RADA

„Lako bi bilo suzbiti najočitiji seksizam da urednicima žene nisu alat za klikove i zaradu“

ritn by: Anton Finderle | 20.11.2022.
UZ 30 GODINA RADA: „Lako bi bilo suzbiti najočitiji seksizam da urednicima žene nisu alat za klikove i zaradu“
"Često nam se prigovara da pretjerujemo i da reagiramo na gluposti. Točno, neke stvari jesu banalnije od drugih, ali svaka od njih je jedna kap u moru seksizma i pridonosi neravnopravnosti žena u društvu. Možda se bombastičan naslov sa ženskim grudima u fokusu ne čini kao važna stavka, no ide u isti koš s mizoginijom, mržnjom prema ženama, a samim time i nasiljem koje dolazi s tim, tako da sve to vodi ili može voditi i ubojstvima žena, femicidu, o kojem se opet seksistički izvještava - propituje se što je žena imala odjeveno, ubojstva se opravdavaju muškom ljubomorom, prenose se nepotrebni stavovi susjeda...", kažu u intervju za Lupigu Nataša Vajagić, Sunčica Damjanović, Fani Bugarin Šoljan, Silvia Žufić Dujmović i Elena Zahtila. One su aktivistice iz Centra za građanske inicijative iz Poreča koji ove godine slavi 30 godina rada.

Civilno društvo na području Istre razvijeno je u smislu velikog broja „hobističkih“ udruga, no kada se malo dublje zagrebe i analizira, na poluotoku i nema baš puno razvijenih ljudskopravaških, feminističkih ili mirotvornih udruga koje pružaju direktnu zaštitu, javno zagovaraju i lobiraju kod predstavnika i predstavnica javne vlasti, osvještavaju i educiraju građanke i građane te koje doprinose općem dobru i jačanju građanskog društva. 

Jedna od takvih udruga je Centar za građanske inicijative (CGI) iz Poreča koji je osnovan još daleke 1992. godine i ove godine je, dakle, obilježio tridesetu godišnjicu. Tim povodom smo poveli razgovor s Natašom Vajagić, Sunčicom Damjanović, Fani Bugarin Šoljan, Silviom Žufić Dujmović i Elenom Zahtilom. Ove četiri aktivistice vode većinu aktivnosti Centra i sve četiri su zajednički odgovarale na pitanja koja im je Lupiga postavila.

CGI
Aktivistice iz Centra za građanske inicijative Poreč (FOTO: Studio Partum)

Prvo pitanje se samo nameće - kako se osjećate sada kada udruga slavi 30 godina rada?

- Kao pitate nas osjećamo li se staro? Šalimo se. Kad razmišljamo o tome da ove godine Centar za građanske inicijative slavi 30 godina rada, prvo što pada na pamet je da su svi ljudi koji su bili u CGI-u zapravo ono što CGI jest. Svi ti ljudi koji su uložili svoje vrijeme i energiju tijekom tih 30 godina. Neki su se zadržali kraće, neki duže, ali svaki/a od njih je mozaik povijesti CGI-a, ona Cesarićeva priča o slapu … svi su ga pomogli tkati. S druge strane su onda i ljudi kojima se pružila podrška, pomoć i promjene kojima smo doprinijele kvaliteti života u zajednici. Trideset godina je puno, ima tu dosta mjesta i za pogreške i neke slijepe ulice, tko radi taj i griješi, ali ima i puno-puno više uspješnih priča, od individualnih ljudskih razina koje uvijek ostaju javno neispričane, pa do onih o kojima konstantno pričamo javno. Rijetko, zapravo, zastanemo i pogledamo unatrag, a kad uzmemo to vrijeme kako bismo evaluirale svoj rad, shvatimo koliko je puno učinjeno, no uvijek postoje i neki novi izazovi, nove potrebe, novi ljudi kojima je potrebna podrška. CGI je u svoja tri desetljeća postojanja i rada podržao puno ljudi u našoj zajednici čija su ljudska prava bila povrijeđena. Ostvarivao je svoje ciljeve kroz više od 200 suradnji i partnerstva s udrugama iz Istre, Hrvatske, bivše Jugoslavije i Europe, također i s različitim institucijama i ustanovama razvijao međusektorsku suradnju. Na taj način smo uspjele, prve u Hrvatskoj, potaknuti osnivanja županijskih i gradskih povjerenstava za ravnopravnost spolova, osnovati i kapacitirati Sigurnu kuću Istra, provesti više od 300 različitih neformalnih obrazovnih aktivnosti. Tijekom zadnjih sedam godina provele smo radionice prevencije rodno uvjetovanog nasilja u mladenačkim vezama u istarskim srednjim školama i radile s više od 3.000 učenika/ca. Postale smo dio Mreže podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela, uspješno zagovarale uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u osnovne škole u Istarskoj županiji, organizirale LGBTIQ festival, pokrenule i vodile Facebook i Instagram stranicu „Seksizam naš svagdašnji“… Želimo reći hvala svim ljudima koji su bili ili jesu dio priče CGI-a.

Možete li se ukratko prisjetiti početaka, koji su bili motivi za osnivanje udruge, kako je ona funkcionirala u različitim okolnostima –kako je krenulo zapošljavanje ljudi …

- Osnovani smo kao podružnica Građanskog odbora za ljudska prava iz Zagreba. U prvim godinama se Centar ponajviše fokusirao na pružanje pomoći i podrške ljudima čija su ljudska prava bila ugrožena i povrijeđena po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, bili smo tada u ratnim vremenima, a kasnije nam se počelo obraćati sve više žena žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Nismo svoj rad oglašavali, jednostavno su ljudi jedni drugima usmenom predajom prenosili informaciju gdje mogu dobiti podršku. I tako iz godine u godinu, teško je ne vidjeti neke sustavne manjkavosti koje bi u konačnosti pomogle svima i tako smo počeli zagovarati promjene u institucijama i društvu. CGI se počeo polako profilirati i razvio svoja tri programa na kojima i dana danas radi: promocija i zaštita ljudskih prava, promocija i zaštita ženskih i LGBTIQ ljudskih prava te zagovaranje participativne demokracije i aktivnog građanstva. Od samog početka smo prijavljivali projekte i programe, kojih je kroz sve ovo vrijeme bilo više od 400, u suradnji i/ili partnerstvu s drugim udrugama i/ili institucijama. Povlačenje financijskih sredstava rezultiralo je prvim zapošljavanjima te smo s vremenom narasli do udruge koja danas broji pet zaposlenica. Jedina smo udruga ovog tipa u Istarskoj županiji.

Koja je priznanja dobila udruga na tom putu i kako su ona utjecala na rad udruge?

- Od službenih priznanja imamo jedno, ali istina je da osjećamo kao da smo dobili priznanje svaki put kad nam nekakav projekt ili program prođe na natječaju. Pogotovo kad ga vidimo pri vrhu liste objavljenih rezultata natječaja. A ima još vrjednijih priznanja. Dogode se svako toliko. To je kad u nas ured dođu posjetiti naši bivši korisnici/e, onako usput, samo da nas pozdrave i da nam kažu da su dobro i da danas žive ispunjen i sretan život te da je onaj krizni, težak period života kad smo mu/joj davali podršku sada iza njih. E onda se mi veselimo sve zajedno. Srce nam je veliko k'o kuća. Istina je da ima i teških dana kad se pitamo ima li to sve smisla ili bi bilo bolje da idemo negdje u miru uzgajati neko povrće. Priznanja, projekti i programi kao i partnerstva i suradnje nam pomažu da radimo na sustavnim promjenama, a ova druga, srcu draga nas motiviraju da radimo i dalje i bolje.

Koliko je sociokulturni kontekst Poreča i Istarske županije utjecao na razvoj udruge?

- Kaže uzrečica da je najteže biti prorok u svome selu. Ne bavimo se proročanstvima, ali se bavimo vizijama i ostvarivanjem istih. Naše vizije nisu ekonomske prirode, ne akumuliraju kapital, nemaju veze s turizmom i turistima/kinjama i često ljudima izgledaju nevažne. I svako toliko čujemo komentar tipa „što nemate pametnijeg posla?“. E pa nama nema važnijih stvari od stvaranja preduvjeta za ravnopravno društvo bez diskriminacije, to smatramo temeljem zdravlja jednog društva. Nama ostalo izgleda naopako, kao da se kuća radi od krova. U našoj zajednici s jedne strane nailazimo na dobre suradnje, podršku, uključivanje, razumijevanje, a s druge strane na zatvorena vrata, ignoriranja, neprihvaćanje ili uvijena odbijanja sa smiješkom. Ovisi o tome koliko tko razumije ono čime se bavimo, što želimo postići, što zaista znači organizacija civilnog društva. Nažalost, razumijevanje prave uloge organizacija civilnog društva većinom izostaje. Mlada smo mi još demokracija, a ljudi često partikularno vide neke naše aktivnosti i podržavaju ih ili ih „hejtaju“. Moguće je i oboje odjednom. Najprihvaćeniji tipovi aktivnosti, vjerojatno i najlakši za razumjeti, naša je podrška korisnicima/ama, a i popularno je sada da se organizacije civilnog društva potiču i usmjeravaju u pružanje socijalnih usluga. Javno progovaranje o nekim specifičnim temama i legitimitet za ulaženje u političku arenu i utjecaj na kreiranje javnih politika to baš ne nailazi na odobravanja, odnosno podršku. No, kako surađujemo i s ostalim udrugama u Hrvatskoj i razmjenjujemo iskustva u radu i djelovanju u zajednici, često čujemo od njih „A lako vama, vi ste u Istri“. I istina je, često lakše od njih ostvarujemo suradnju na političkoj i institucionalnoj razini, pa makar je ponekad samo pro forma ili u marketinške svrhe, lakše organiziramo aktivnosti u zajednici na neke osjetljive ili kontroverzne teme i imamo donekle i financijsku podršku od strane lokalne vlasti. Ne samo mi, nego i ostale udruge u Istri.

CGI
CGI je nedavno sudjelovao u organizaciji okruglog stola namijenjenog policajcima i policajkama koji/e djeluju na području zaštite žrtava i svjedoka kaznenih djela (FOTO: Istarska policija)

Nasilje nad ženama vrlo je bitna tema vašeg rada. Kada i kako ste započeli s tim programima, te što vas je motiviralo na ovakav pristup?

- Rad sa ženama žrtvama nasilja započeo je vrlo rano, prije više od dvadeset godina i dogodilo se manje-više spontano. Ljudi su nam se javljali jer su znali da mi pružamo podršku različitim oblicima kršenja ljudskih prava, pa su nam se počele obraćati i žene koje su bile žrtve nasilja. Ne zato što su bile osviještene da se radi o grubom kršenju ljudskih prava, nego zato jer više nisu mogle tako živjeti, zato jer su se bojale za svoje živote i živote svoje djece. Većinom se radilo o fizičkom nasilju i to onom dugotrajnom. A u našoj zajednici tada je još vladala atmosfera da se nitko ne miješa u privatne stvari jedne obitelji, da je nasilje nad ženom nešto što društvo prešutno prihvaća. I tu je važno spomenuti Biserku Momčinović, prvu koordinatoricu CGI-ja, jer i ona je odgovor na ovo pitanje kako je započeo naš rad na pružanju podrške ženama žrtvama nasilja. Ona je bila ta žena/pojedinka koja je uz podršku ostalih članova i članica CGI-a hrabro počela krčiti put onome što imamo danas u Istri, a imamo vrlo razvijenu podršku ženama žrtvama nasilja. Višegodišnjim radom sa žrtvama koje su se u sve većem broju obraćale CGI-u, probijanjem kroz institucije, kako bi se ostvarila prava tih žena, sakupljena su mnoga saznanja što i kako, a i uvidjele smo razmjere ovog problema u Istarskoj županiji. Znale smo svjetske i europske statistike, Hrvatske tada nisu postojale, nije se vodila nikakva statistika u institucijama po tom pitanju, te se počelo sakupljati podatke s ostalim organizacijama u Hrvatskoj, kako bi se na temelju njih počelo zagovaranje za kvalitetniju podršku ženama žrtvama nasilja. Naš rad na osvještavanju o rasprostranjenosti, s jedne strane, te o neprihvatljivosti nasilja, s druge strane, trajao je nekoliko godina, zapravo traje još uvijek, ali u jednom trenu je taj problem bio prepoznat i od strane političkih aktera koji su se uključili i iskazali političku volju. Također smo razradile projekt i prijavile ga na natječaj. Ideja projekta je bio da svaki grad u Istri osigura stan koji će služiti kao sklonište ženama žrtvama nasilja. Provedbom planiranih aktivnosti uvidjele smo da to nije najbolje rješenje te smo okupile više od trideset žena iz svih tih gradova, iz različitih gradskih i županijskih institucija i organizacija civilnog društva i više dana sjedile zajedno planirajući najbolje rješenje. 

Tako je nastala ideja o Sigurnoj kući Istra?

- Da, o udruzi na razini Istarske županije, o načinu na koji će djelovati i kako će se financirati. Na toj ideji su zajedno radile vrijedne žene. Službeno to zovemo međusektorska suradnja. Udrugu smo zajedno osnovale još sa Udrugom žena Pula i udrugom Homo Pula. Posvetile smo se izgradnji njenih kapaciteta, važno nam je bilo da se podrška ženama daje na feminističkim principima, u čemu nam je pomogla naša prijateljska udruga GOAP iz Trsta koja se bavi dugo godina tom tematikom prenijevši nam znanja u pružanju podrške ženama. Gradovi i Županija su se uključili i razmjerno financijski podržali rad nove udruge, a neki i ustupili prostore za sklanjanje žena. Sljedeći korak nam je bio povezivanje svih relevantnih institucija sa Sigurnom kućom Istra i uspostavljanje kvalitetne suradnje. Uključene su bile sve Policijske postaje u Istri, Centri za socijalnu skrb, sudstvo i predstavnici zdravstvenih ustanova. Opet smo svi zajedno sjedili danima na okupu, međusobno se upoznavali i promišljali vidove suradnje. I ovo službeno zovemo međusektorskom suradnjom, a iza tih riječi stoje, u biti, ljudi koji čine razliku, posvećeni ljudi koji rade svoj posao i zajedno surađuju i nalaze nova rješenja. Iz ove suradnje se, osim planiranih dogovora oko zajedničkog rada na podršci ženama žrtvama nasilja, na temelju izrečenih potreba od strane policije i centra za socijalnu skrb kako nemaju adekvatno rješenje kad se u noći događa nasilje, a nemaju kamo u tom trenu sklonit žrtve, nastao novi zajednički plan o hitnom zbrinjavanju žena i djece u tim situacijama. Želja nam je bila na ovom pitanju malo i prikazati naš rad, na koji način radimo, na koji način promišljamo potrebe i rješenja u zajednici. Zvuči jednostavno sada, ali iza toga je stajalo mnogo posvećenog rada uključenih osoba, trajalo je više od pet godina, a provedeno je kroz nekoliko različitih projekata financiranih od strane različitih donatora. To je ono kad, da bi mogli uopće tako nešto raditi i razvijati ovakve suradnje, moramo se konstantno javljati na razne natječaje iz godine u godinu i nadati se da će projekt proći da uspijemo kontinuirano nastaviti naš rad. Danas je Sigurna kuća Istra samostalna udruga koja pruža podršku ženama žrtvama nasilja. CGI i dalje daje podršku ženama žrtvama nasilja koje nam se javljaju kroz naš program Mreže podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela, a uvelike smo i posvećene prevenciji rodno uvjetovanog nasilja kod mladih.

Također ste već godinama ovlaštena udruga za pružanje besplatne pravne pomoći, kojom građanima/kama slabijeg imovnog stanja omogućuje pristup sudu, pomaže pri nekim egzistencijalnim pitanjima. 

- Svrha pravne pomoći je ostvarenje jednakosti svih pred zakonom, osiguranje djelotvornog ostvarivanja pravne zaštite te pristup sudu i drugim javnopravnim tijelima, a ostvaruje se kao primarna i sekundarna pravna pomoć. Ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć (BPP) regulirano je Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći. Na papiru je sve to jasno napisano, ali život je nešto drugo. Ljudi se u svakodnevnom životu najčešće ne susreću sa sudovima i sudskim postupcima, a kad se to dogodi stvari se odvijaju brzo s rokovima za ostvarivanjem prava i tu najčešće počinju problemi. Nerazumijevanje pravnog jezika i neznanje o samom postupku, nadležnosti suda i/ili zakona po kojem se postupak vodi, najčešće dovodi do situacija da se probiju ti rokovi. Nama je cilj da se ljude uputi na nas, da im pojasnimo mogućnosti, prava i obaveze. Kroz dugogodišnji zajednički rad s nadležnim tijelima i suradnjom koja nije zadovoljavajuća, ali iz godine u godinu ide na bolje, uspijevamo ljudima pomoći da lakše prolaze kroz razne postupke i ostvare svoja prava. Naši korisnici i korisnice u ostvarivanju BPP-a su najčešće osobe slabijeg imovinskog stanja, ali i svi oni/e koje imaju po tom zakonu pravo na BPP. Važno nam je odvojiti vrijeme za svaku osobu pojedinačno i “ući u priču” jer tu imamo prostora prepoznati i neke druge potrebe koje korisnice/e imaju, a sustav im može pomoći oko ostvarivanja dodatnih prava, što na lokalnoj, što na nacionalnoj razini. Upravo kroz takav način rada prepoznale smo potrebu davanje šire podrške građanima/kama grada Poreča te sad provodimo projekt u partnerstvu s Gradom Porečom i Društvom „Naša djeca“ Poreč pod nazivom “Točka na P”, financiranog iz Europskog socijalnog fonda. Kroz projekt razvijamo mrežu pružatelja socijalnih usluga i podrške. Želimo imati širu sliku potreba i usluga u zajednici i dati kvalitetnu informaciju i podršku osobama u potrebi.

Kakav je vaš odnos sa sustavom socijalne skrbi i kako gledate na primjenu izmijenjenog  Zakona o socijalnoj skrbi, u smislu izlaska socijalno ugroženih osoba iz začaranog kruga siromaštva i drugih nepovoljnih okolnosti?

- Ako govorimo o gradskoj i lokalnoj razini, iskustva su različita. Kroz sastanke, okrugle stolove i direktne kontakte stalno pokušavamo uspostaviti partnerski odnos i povjerenje. I ima napretka, ali ima i puno prostora za bolju suradnju. Sustav socijalne skrbi je složen, zakoni se mijenjaju, a ljudi pucaju po šavovima. I djelatnici/e i korisnici/e. Vjerujem da imamo iste ciljeve, dobrobit korisnika/ca, ali su nam pristupi različiti. Možemo govoriti o našem načinu direktnog rada s korisnicima/cama, o vremenu kojega posvećujemo za rad s korisnicima/ama, o širini koju uvažavamo i sagledavamo te mogućnostima povezivanja raznih institucija i usluga, prava i podrške. Vjerujemo da su međusobna suradnja i partnerski odnos kao i zajednička edukacija jedini način da kao sustav budemo bolji, učinkovitiji i na usluzi korisnicima/cama.

Nataša Vajagić
Nataša Vajagić nakon jedne završene radionice s učenicima trećih razreda srednje škole (FOTO: CGI)

Spomenuli ste i program „Mreže podrške i suradnje žrtvama i svjedocima kaznenih djela“ koji ste kreirali kako bi osigurali pružanje pomoći i podrške žrtvama i svjedocima/kinjama kaznenih djela tamo gdje ne postoje odjeli za podršku žrtvama i svjedocima/kinjama. Iz kojih sve područja dolaze vaši korisnici? I možete li se osvrnuti na dosadašnju provedbu tog programa?

- Ministarstvo pravosuđa i uprave je pokrenulo program „Mreža podrške i suradnje za žrtve i svjedoke/inje kaznenih djela” prije pet godina. Mislim da je trenutno ovo jedan od najboljih sustava koji pruža podršku žrtvama, a koji ima “i glavu i rep”, prepoznat je od svih u sustavu koji rade sa žrtvama i svjedocima/kinjama i razvija se. Mreža se sastoji od 11 organizacija civilnog društva koje pružaju pomoć i podršku žrtvama i svjedocima/kinjama kaznenih djela i prekršajnih djela nasilja u obitelji na području 13 županija u kojima nisu osnovani odjeli za podršku žrtvama i svjedocima, te na području četiri županije u kojima ti odjeli djeluju. Počeci su bili izazovni. Trebalo je pristupiti policiji, državnim i županijskim odvjetništvima, sudovima, centrima za socijalnu skrb, svim tim institucijama kao organizacija civilnog društva i reći doslovno - dobar dan! Postojimo, želimo suradnički odnos, bit ćemo uz žrtve i omogućiti im da prođu, prežive sve ono što ih čeka u kaznenom postupku. Nije bilo lako, bilo je otpora, neprepoznavanja našeg rada, ali i vrlo otvorenih pojedinaca i pojedinki koji su prepoznali mogućnost i potrebu takve podrške te nam pomogli da postanemo vidljivije, steknemo povjerenje unutar institucija i razvijamo suradnju na dobrobit žrtava i svjedoka/inja. Gledajući unazad, u tih pet godina je napravljeno puno, više od 2.500 osoba je dobilo podršku, od razgovora, pravnog i psihološkog savjetovanja, emocionalne podrške, informacija, osobnih pratnji na institucije - policiju, odvjetništva, sudove … Preko 20.000 sati podrške. I da, sve su to samo brojke, ali rečenice „Nikad ovo ne bih preživjela bez vas!“ ili „Ja znam da sad mogu nastaviti sa životom!“ pa sve do pogleda punih povjerenja, suza, osmijeha, zagrljaja, sve se to krije iza svake ove brojke. I kad nas netko pita, a često nas pitaju „Pa kako to možete raditi? Ja ne bih mogao/mogla!“ samo se sjetimo svog tog povjerenja i bliskosti i znamo kako i zašto. Mreža, koliko god je važna za korisnike/ce zbog kojih smo tu, podjednako je važna i za nas same, pružatelje/ice. Ženska soba iz Zagreba je nositeljica programa i s nama, ostalih deset organizacija, mentorskom listom stručnjaka/inja i predstavnicama Ministarstva pravosuđa i uprave razvili smo jednu zaista zavidnu snažnu mrežu, mrežu profesionalnosti, znanja, prijateljstva, povjerenja. Pozivamo sve da nam se jave s povjerenjem.

Već niz godina radite s mladima, odnosno srednjoškolcima, u više istarskih gradova. Kako danas mladi gledaju na teme borbe protiv nasilja nad ženama, rodno uvjetovanog nasilja i  nasilja u adolescentskim vezama?

- Želimo educirati čitave generacije mladih u Istri za nenasilje kako bismo kreirali društvo u kojem je nasilje neprihvatljivo. Svake godine, već deset godina, u srednjim školama diljem Istre mlade upoznajemo s temom rodno uvjetovanog nasilja, podučavamo ih o znakovima nasilja i pravovremenoj reakciji, razbijamo mitove i predrasude koje se vežu uz nasilje, razgovaramo o nenasilnim metodama te informiramo o mogućnostima izlaska iz nasilnih veza. Iz stavova srednjoškolaca kroz dugogodišnji rad u školama još uvijek iščitavamo nedovoljnu informiranost o nasilju u mladenačkim vezama. Mladi su ključna skupina s kojom treba raditi s obzirom da se njihovi stavovi još uvijek formiraju te je važno raditi na kreiranju novih generacija koje će znati prepoznati i reagirati na nasilje. Učenici i učenice uče o znakovima nasilne veze te o tome kako prepoznati nasilna ponašanja kojima bi mogli biti izloženi ili koja sami čine. Uče o svojim pravima u vezi i time manje pristaju na ponašanja koja im ne odgovaraju ili ih ugrožavaju te kako jasno izreći partneru, odnosno partnerici, koja ih ponašanja plaše ili brinu u vezi, a informiramo ih i gdje potražiti pomoć ukoliko misle da su izloženi zlostavljanju u vezi. Poboljšano znanje i informiranost učenika/ca o nasilju u vezama te unaprijeđene vještine za stvaranje kvalitetnih veza dugoročno će povećati kvalitetu života i zaštitu mentalnog zdravlja mladih, što će rezultirati zdravijim društvom općenito. Smatramo da je ključno kontinuirano raditi na osvještavanju problema rodno uvjetovanog nasilja, posebice na prevenciji - upravo radi toga, važno je nastaviti raditi na način da se zahvate čitave generacije učenika/ca, kako bi ih se podučilo o nenasilju, nenasilnim metodama te, kao rezultat, smanjilo pojavnost nasilja i tiho prihvaćanje nasilja u društvu. Evaluacije koje svake godine provodimo pokazuju da 97 posto učenika/ca smatra kako je važno da srednjoškolci u okviru nastave uče o temama nasilja u mladenačkim vezama. Radionicu bi svojim vršnjacima preporučilo 95 posto učenika/ca. U opisnim komentarima, učenici/e navode kako im se svidjelo što su slobodno mogli otvoreno iznositi vlastito mišljenje i stavove; važno im je što mogu aktivno sudjelovati, bez osobnog napadanja, uz slobodnu komunikaciju i prostor za kritičko promišljanje; smatraju važnim razgovarati o temama koje su životne; mnogo njih navodi da im se posebice svidio pristup, odnos i komunikacija voditeljica s učenicima/icama, uvažavanje mišljenja i interakcija sa svima; svidjelo im se što se raspravlja na primjerima iz stvarnog života; diskutiranje o temama o kojima se baš i ne priča često, a bitne su za ovo doba. Tema oko koje se najviše i najžustrije raspravlja unutar učionice jest odgovornost. Mladi često okrivljuju žrtvu za nasilje koje je nad njome učinjeno, tako se redovito teret odgovornosti za kazneno djelo prebacuje na žrtvu - propituje se što je imala odjeveno, je li konzumirala alkohol ili druge opijate, je li se vraćala kući sama u noćnim satima i slično. Vrlo je važno mladima objasniti da žrtva nikad nije kriva i da nitko ne izaziva nasilje, nit želi biti silovan. Puno razgovaramo o pristanku i razbijamo mitove o nasilju.

Seksizam naš svagdašnji
Samo jedan od primjera kakve svakodnevno izdvajaju na Facebook stranici „Seksizam naš svagdašnji“(SCREENSHOT: Facebook)

Jedna od vrlo originalnih manifestacija koje organizirate je i „Homo, fešta!“. Poigravanje čakavskim dijalektom u kojem riječ homo znači – idemo, ajmo. Zanima me kakva su vam iskustva u organizaciji tako jedne osjetljive „fešte“ u maloj sredini poput Poreča. Kakva su iskustva LGBT osoba nakon te „fešte“ i kakav je utjecaj tih „fešti“ na svakodnevni život LGBT osoba?

- Organizacija LGBTIQ+ festivala u malom gradu velik je izazov i sigurno ne bi bilo moguće provesti ideju u djelo bez podrške Pučkog otvorenog učilišta Poreč i Grada Poreča, kao ni privatnika/ca voljnih ustupiti nam prostor, posuditi opremu i slično. Pronašle smo krug otvorenih ljudi voljnih surađivati i to nam je izrazito drago i sretne smo što postoje, no moramo naglasiti i da su nas mnogi u gradu odbili ili prekidali suradnju radi vlastite ili homo/bi/transfobije vlastitih zaposlenika/ca. Kroz šest godina održavanja festivala najveće zasluge idu aktivistima/kinjama, umjetnicima/ama, stručnjacima/kinjama koji/e su činili/e program festivala i bez kojih bi bilo nemoguće održati ga. Svakako je najvažnije dobiti izrazito pozititivnu povratnu informaciju (feedback) osoba koje su sudjelovale na festivalu i kojima je festival značio i nešto više od same kulture i zabave. Mnogo LGBTIQ+ osoba iz Istre obratilo nam se riječima zahvale što su se mogli/e osjećati slobodno i prihvaćeno u svom gradu, puno im je značilo što se dugine zastave vijore na raznim lokacijama i što barem na dva do tri dana u heteronormativnom društvu mogu slobodno biti ono što jesu i biti slobodni/e. Iako Istra slovi za otvorenu županiju, a to zasigurno i jest u usporedbi s nekim drugim županijama u Hrvatskoj, daleko je od toga da bi se moglo reći da homo/bi/transfobija ovdje ne postoji. LGBTIQ+ osoba koje su „out“ malo je, a javno poznate možemo vjerojatno nabrojati na prste jedne ruke. „Homo, fešta!“ festivalom želimo raditi na povećanju vidljivosti LGBTIQ+ osoba i razbijanju predrasuda te svima želimo poručiti da nisu sami/e, koliko god to klišeizirano zvučalo - nažalost, živimo u društvu u kojem te riječi još uvijek moramo spominjati. Zajednicu je teško okupiti, a kamoli osnažiti da djeluje prema van i bude otvorena. Proteklu godinu i pol dvadesetak nas se okuplja i druži jer smatramo da je izrazito važna podrška i u tom smislu, a ne samo jednom godišnje tijekom trajanja festivala na kojem se osobe koje nisu „out“ ni ne usude pojaviti. Želimo iskoristiti i ovu priliku da LGBTIQ+ osobama u Istri poručimo da se CGI-u uvijek mogu javiti za pomoć i podršku ili ako žele prisustvovati druženjima, i da će njihova anonimnost uvijek biti zagarantirana. 

„Seksizam naš svagdašnji“ vaš je prilog ukazivanju na svakodnevne primjere seksizma u Hrvatskoj. Hoćete li nam reći malo više o toj aktivnosti?

- Radi se o Facebook i Instagram stranici gdje gotovo svakodnevno od 2017. godine prenosimo primjere seksizma i homo/bi/transfobije iz hrvatskih (i regionalnih) medija, reklamne industrije te izjave javnih osoba na pozicijama moći. Stranica je pokrenuta kako bi se osvijestio seksizam, koji vrlo često prolazi ispod radara, jer smo toliko naviknuti/e na njega da ga uopće ne primjećujemo. Često nam se prigovara da pretjerujemo i da reagiramo na gluposti. Točno, neke stvari jesu banalnije od drugih, ali svaka od njih je jedna kap u moru seksizma i pridonosi neravnopravnosti žena u društvu. Možda se bombastičan naslov sa ženskim grudima u fokusu ne čini kao važna stavka, no ide u isti koš s mizoginijom, mržnjom prema ženama, a samim time i nasiljem koje dolazi s tim, tako da sve to vodi ili može voditi i ubojstvima žena, femicidu, o kojem se opet seksistički izvještava - propituje se što je žena imala odjeveno, ubojstva se opravdavaju muškom ljubomorom, prenose se nepotrebni stavovi susjeda koji su redovito u šoku, nitko ništa nije znao, uvijek je pozdravljao na ulici i tako dalje i tako dalje. Vrlo bi jednostavno bilo suzbiti onaj najočitiji seksizam u medijima kad bi se uredništva odlučila za rad na ravnopravnosti, a ne omalovažavanju žena i kad im žene ne bi bile alat za klikove i zaradu. Problematičniji je onaj prikriveni seksizam, odnosno prenošenje duboko ukorijenjenih stavova samih novinara i novinarki, koji nesvjesno reproduciraju seksizam. A mediji kao glavni kreatori javnog mnijenja nose i ogromnu odgovornost, no nažalost dokle god seksizam stvara profit, mediji će ga producirati. Kad kao društvo osudimo takve članke i bojkotiramo takve medije, odnosno kad i sami budemo dovoljno educirani i svjesni koliko je seksizam štetan, stanje će se promijeniti. Upravo zato aktivno radimo na osvještavanju javnosti, a one najgore primjere seksizma, mizoginije i homo/bi/transfobije redovito prijavljujemo nadležnima pa su tako reklamne kampanje uklanjane, članci mijenjani i izdane opomene odgovornima. Smatramo da bi sankcije trebale biti puno strože te da bi trebale dolaziti uz novčane kazne, tad bismo promjene u medijskom izvještavanju i oglašivačkoj industriji vidjeli/e puno brže.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Studio Partum

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

    27.11.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

  2. NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

    27.10.2022.

    Sofija Kordić

    NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

    26.10.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije