INTERVJU – SILVIA FEDERICI

„Kad bi vještice bile pobunjenice, rekla bih – da, sve bismo trebale biti vještice“

ritn by: Sonja Stojadinović | 06.10.2016.
INTERVJU – SILVIA FEDERICI: „Kad bi vještice bile pobunjenice, rekla bih – da, sve bismo trebale biti vještice“
„Feministički pokret je slavio ideju vještica zato što su na vještice gledali kao na pobunjene žene, pobunjenice koje su se borile protiv države, protiv kapitala, protiv crkve… U tom smislu bih rekla - sve bismo trebale biti vještice“, kaže u razgovoru za Lupigu Silvia Federici, istaknuta feministica i umirovljena profesorica sa sveučilišta Hofstra u New Yorku. S njom smo razgovarali o brojnim destruktivnim procesima u aspektima ženskog života i tijela, ali i odnosu religije prema ženama i načinima na koje bi žene trebale nastaviti borbu za svoja prava. „Preko religije možemo plašiti ljude, posebno tim strahom od pakla. Religija je ruku pod ruku radila s državom i taj oblik suradnje još uvijek nije završio. Mislim da je jako važno uočiti razliku između crkvene religije i duhovnosti, zato što je u ovom društvu koje je jako materijalističko i mehaničko, važno da potražimo duhovnost u životu. Duhovnost nije religija, duhovnost nije crkva“, kaže Federici.

Muško lice kapitalizma miješa se u sve aspekte ženskog života i tijela, čak i u kontrolu reprodukcije s ciljem maksimalne kontrole profita. Kapitalizam već stoljećima, a u skorije vrijeme i zajedno s globalizacijom, u svoju mašineriju profita nemilosrdno vuče i iskorištava žene. O tim destruktivnim procesima razgovarali smo sa Silviom Federici, istaknutom feministicom i umirovljenom profesoricom sa sveučilišta Hofstra u New Yorku. Niz godina radila je kao učiteljica u Nigeriji, a suosnivačica je Odbora za akademsku slobodu u Africi i članica poznatog Midnight Notes Collectivea.

Silvia Federici
"Na vještice se gledalo kao na pobunjene žene, pobunjenice koje su se borile protiv države, protiv kapitala, protiv crkve… U tom smislu bih rekla - sve bismo trebale biti vještice" - Silvia Federici (FOTO: Lupiga.Com)

Je li reprodukcija možda najvažnija stvar koja je upotrijebljena od strane modernog društva kako bi se žene kontrolirale?

- Pod modernim društvom ja podrazumijevam kapitalizam, što znači - da. S razvojem kapitalističkog društva pojavljuje se nešto što igra ulogu velike transformacije u kontekstu života i ta transformacija je povezana s činjenicom da su reprodukcija i produkcija ili proizvodnja, odijeljene i to nemate u društvima koja nisu organizirana na tržišnom principu. Ukoliko govorimo o modernom tipu kapitalizma, kapitalizma 20. stoljeća, vjerujem da ćete vidjeti kako postoji vrlo pažljiva konstrukcija obitelji iz radničke klase, koja u svom središtu ima ženu od koje se štošta očekuje. Od nje se očekuje da uz svoj posao i svoje aktivnosti posveti puno pažnje prema reprodukciji obitelji. Rekla bih da je to esencijalnost reproduktivnog rada. To definira poziciju žene u kapitalističkom društvu. S globalizacijom su se dogodile i neke promjene, jer je globalizacija predstavljena kao odgovor na borbu žena. Kapitalisti žele da smo posvuda. Žele da radimo plaćeno i neplaćeno radno vrijeme, dok reprodukcija zahtjeva da radimo plaćeni posao u vrijeme kada su radna mjesta jako eksploatatorska. U konačnici su i radni dan i radni tjedan za žene nevjerojatno produženi. 

Kakav je Vaš stav o odnosu religija prema ženama? 

- Religija je bila dio strukture moći, sjetite se Katoličke crkve i biskupa. Biskup je bio najveći autoritet kroz Srednji vijek, isto kao što je bio lord, barun, grof… Oni su bili dio strukture moći i religije, a Crkva ni do danas to nije prestala biti. U tom smislu postoji kontinuitet između države i Crkve. Sjetite se Napoleona, trenutka poslije flertovanja s ateizmom, kada je želio biti okrunjen kao imperator sa svim vjerskim ritualima jer je bio uvjeren da je religija veliki instrument za socijalnu disciplinu. Preko religije možemo plašiti ljude, posebno tim strahom od pakla. Dakle, religija je ruku pod ruku radila s državom i taj oblik suradnje još uvijek nije završio. Mislim da je jako važno uočiti razliku između crkvene religije i duhovnosti, zato što je u ovom društvu koje je jako materijalističko i mehaničko, važno da potražimo duhovnost u životu. Duhovnost nije religija, duhovnost nije crkva. 

Jednom prilikom ste govorili o „safari sterilizaciji“ u Indoneziji osamdesetih godina prošlog stoljeća. Realizirana je od strane države kako bi se kontroliralo žene u njihovoj reprodukciji. Što mislite o sterilizaciji prije početka globalizacije?

- Kapitalistička klasa silno želi uspostaviti kontrolu nad tijelima žena, nad njihovim kapacitetom reprodukcije, kao i kontrolu nad demografskim kretanjem s obzirom na to koliko će radnika i koliko potencijala biti eksploatirano. Smatram da je vrlo važno to sagledati iz kuta da se na taj način određuje tko će imati pravo na reprodukciju. Sterilizacija prethodi tome. Na primjer, u nacizmu je mnogo ljudi bilo sterilizirano, prvenstveno oni koji su smatrani neprijateljima države. U istom periodu, tridesetih godina prošlog stoljeća, u SAD-u je steriliziran veliki broj žena koje su tražile socijalnu pomoć od države. Ukoliko su primale taj oblik pomoći od države, to bi stvorilo zabrinutost od strane institucija i onda su ih, kako ne bi ostajale u drugom stanju, jednostavno sterilizirali. Afroameričke žene su bile sterilizirane šezdesetih godina prošlog stoljeća, a tek je nedavno otkriveno da su sedamdesetih godina žene u kalifornijskim zatvorima također bile sterilizirane. Postoji i slučaj bolnica u Los Angelesu koje su radile sterilizaciju žena, uglavnom imigrantica. Te žene su dolazile u bolnice na porode da bi im onda, nakon poroda ili kada bi se probudile iz anestezije, liječničko osoblje davalo neke dokumente na potpis. Žene nisu imale pojma što potpisuju. Dakle, sterilizacija je bila upotrjebljivana protiv žena u situacijama kada se država uplašila da će joj neke žene postati teret.

Je li moguće da se ponašamo kao vještice, kako su nas kategorizirali tisućama godina i možemo li dati neko predviđanje u pogledu budućnosti žena?

- Ne bih to prognozirala, ali znam da su ženski pokreti smisao vještica. Feministički pokret je slavio ideju vještica zato što su na vještice gledali kao na pobunjenu ženu, pobunjenicu koja bi se borila protiv države, protiv kapitala, protiv crkve… U tom smislu bih rekla - da, sve bismo trebale biti vještice. Međutim, u mojim istraživanjima nisam došla do toga da su vještice neminovno bile pobunjenice. One su često bile obične žene, ali žene koje su se ponašale na način koji je transgresivan u kapitalističkom društvu. Recimo, prostitutke. Ne zaboravimo ni na lov na vještice. Postoje razni oblici državnih inicijativa koji su jako mizogini. Tako je u 17. stoljeću konstruiran kavez koji je stavljan na ženinu glavu gdje bi postojao komad metala usmjeren na njen jezik i kada bi žena pokušala govoriti, jezik bi joj brutalno stradao. Taj je „izum“ bio korišten na ženama za koje se smatralo da previše govore. Zvali su ih „zakerala“ - žene koje odgovaraju. Prostitutke su stavljane u kaveze koje su zvali acabusar. Stavljane su u vodu i preživljavale iskustvo blisko davljenju. Ovo su jako ekstremne situacije i želim reći da postoji kontinuitet između mizoginih napada na žene i lova na vještice. 

Silvia Federici
"Ne smijemo biti razjedinjene" (FOTO: Lupiga.Com)

Ako je globalizacija napad na žene, što onda one trebaju napraviti kako bi se zaštitile, a s druge strane zadržale svoja mjesta u gospodarstvu?

- To je vrlo važno pitanje. Ja sam starija žena i sjećam se da je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada smo počeli gledati prve masovne ulaske žena na tržište rada. Tada je postojala jedna pretpostavka. Naime, mnoge su feministice pretpostavljale da će se te žene pridružiti takozvanoj „radničkoj klasi“. Inače, ne volim taj izraz. Vjerovalo se da će one u tvornice donijeti svoju borbu za reprodukciju. Na primjer, da će se boriti da na radno mjesto mogu dolaziti sa svojim bebama i da će zahtijevati pauzu od dva sata za dojenje. Ili da će pregovarati o uvjetima rada tako da njihova radna mjesta ne budu takva da mogu oštetiti njihove reproduktivne kapacitete. No, s globalnom promjenom u gospodarstvu, toj borbi je bilo suđeno da umre. Ne kažem da je potpuno nestala, jer još uvijek postoje žene koje se bore, s ciljem da promjene radne uvjete, da se oni prilagode tako da žene mogu imati i obitelj i djecu, ali najvećim je dijelom njihova borba bezuspješna. To je tako jer je taj moment u kojem su kapitalisti počeli rad pretvarati u prekarijat, eksploatatorski rad, odnio onaj oblik moći koji su žene očekivale da imaju. 

I što žene trebaju napraviti? 

- Očekujem da se pojavi pokret žena koje su sposobne ujediniti žene koje rade kućanske poslove i žene koje rade izvan kuća. To su iste žene. Mnoge žene danas rade oba posla i mislim da trebamo ujedinit tu borbu i da ne smijemo biti razjedinjene. Očekujem i borbu žena koje rade po kućama, a koje su danas većinom emigrantice. One daju bit samoj kući i pitanju reprodukcije, one imaju slogan koji smo mi nekada imale: „Bez nas se ništa ne kreće - mi smo motor koji pokreće svijet“. Mislim da ono što nedostaje kako bi se stvari mijenjale na dugoročnoj razini jeste široka podrška drugih žena koje isto tako rade po kućama, ali taj njihov rad nije plaćen. Dakle, očekujem široki pokret plaćenih i neplaćenih domaćica, koje će početi tražiti da se njihov rad pošteno vrjednuje i koje će promijeniti uvjete rada. Mora se slomiti izolacija u kojoj su žene živjele, izbrisati podjela i doći do toga da se rad oslobodi od onih aspekata koji ga prave natjecateljskim i opresivnim, kako bismo mogli tražiti kreativnost i sam potencijal kreativnosti reproduktivnog rada.

Tvrdite da je katoličanstvo jako mizogino. Kako to onda da su žene još uvijek posvećene vjernice u katolicizmu?

- Za mene je to velika misterija. Nedavno sam bila u Ekvadoru, ušla sam u crkvu i vidjela sam sve te ljude unutra, među kojima su većina bile žene, i pomislila - svi ovi ljudi su domaći ljudi, oni koji su bili iskorištavani od Europljana, iskorištavani od Crkve, a iznad svega toga su i žene. Zašto? Vidim da je Crkva na neki način bila mjesto gdje se moglo dobiti više prava, gdje si mogao biti integriran, gdje si mogao biti prihvaćen … I mjesto za socijalizaciju, jednako tako. Žene su se u Sjedinjenim Državama priključivale Crkvi kako bi stvorile zajednicu i te su crkvene zajednice bile rijetke zajednice u kojima se nije morao platiti ulaz i u kojima nisu bile gledane sa sumnjom. Tu je i djevica Marija koju su istaknuli u Srednjem vijeku kako bi kršćanstvo bilo prihvatljivije ženama. Tu su i memorija, sjećanja… Mnoge stvari su zaboravljene, mnoge skrivene. Mislim da je to kombinacija velikog broja faktora. 

Možemo li reći da kapitalizam i globalizacija koji su progon vještica koristili za svoje ciljeve, imaju muško lice i da se radi o jednom obliku rata spolova?

- Da, mislim da možemo. Spominjala sam da se žene bore protiv drugih žena, ipak mislim da su sve rečene forme zapravo nove forme rada, nove forme akumulacije. One su posebno destruktivne i posebno targetiraju žene. I mislim da to nije slučajno. Nasilje prema ženama je jako poraslo. Rekla bih da globalizacija ima odliku spola zato što obezvređuje. Njen cilj je da obezvrijedi reproduktivni rad, sam proces reprodukcije u kojem su žene glavni subjekt. Kao što je stavljanje kraja na suštinu zemljoradnje, kao uspostavljanje veće kontrole nad rađanjem. Zbog svega ovoga globalizacija ima jasan lik spola. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

    11.07.2020.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Negiranje genocida u Srebrenici pitanje je dobrog odgoja

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

    09.07.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Paradoksalno, težak poraz sreća je u nesreći za SDP

  3. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

    23.06.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: „Srpski životi su važni???“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije