"Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška". Tako je 3. svibnja 2014. godine (na Svjetski dan slobode medija!) govorio Tomislav Karamarko. Novinski analitičari njegove riječi ocjenjivali su opasnima i nedopustivima, uz nezaobilazan optimizam teze da đavo ipak nije tako crn, da je riječ o neodgovornoj, borbenoj retorici. Vjerovalo se da će Karamarko spustiti loptu na zemlju. Danas je svima jasno da je Karamarko mislio ozbiljno, vrlo ozbiljno.

»Moj sin mi je rekao: Tata, tata, želim i ja pogledati. Danas ima problema s vidom i osjećam se krivim što sam mu to dopustio«, kaže Černajavski. I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata. Posljednji predsjednik SSSR-a Mihalil Gorbačov rekao je godinama poslije da je Černobil bio jedan od većih čavala u lijesu Sovjetskog Saveza. Tek su popodne nakon nesreće sovjetske vlasti evakuirale 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane. Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.

Čak 84 posto konobarica bile su žrtve uličnog uznemiravanja na području gradske četvrti Maksimir, a njih 68 posto doživjele su uznemiravanje na radnome mjestu. Ugostiteljski lokali ujedno su i mjesta na kojem se verbalno i fizičko nasilje, u obliku neželjenih komentara, gesta i uhođenja, pojavljuje puno češće nego na ostalim javnim mjestima.

"Kako li sam samo zaglavio ovdje, i to već drugi put u tri dana?" bit će da je u sebi zavapio naš junak stojeći strpljivo na improviziranoj tribini podno Bogdanovićeva "Kamena cvijeta", vrpoljeći se i meškoljeći povremeno, a opet na trenutke hineći tronutost – učini se čovjeku – kao da je razapet negdje između kufra i sedžde. Za one koji možda ne razumiju, bilo je to nešto poput epske, a mučne borbe dr. Jekylla i mr. Hydea u stamenom tijelu našega heroja.