Klinci sa sarajevskog "čarobno-veselog brijega" spuštali bi se na obližnju Željezničku stanicu i na sebi svojstven način, nasiljem, ispraćali putnike iz vozova. Postrojili bi se na peronima nedaleko od mjesta polaska vozova, pa putnike koji su u odlazećem vozu sa prozora mahali, opraštajući se od svojih najbližih, udarali šamarima (oni malo odrasliji i izrasliji) ili u tube smotanim novinama, pendrecima, drvenim palicama (oni sitniji delinkventi). Dugo su putnici u vozovima sa sarajevske željezničke stanice nosili, pamtili i zacjeljivali ozljede zadobijene tokom prolaska kroz "toplog zeca", špalir obijesnih dječaka-batinaša sa Gorice.

Među tom surovom balavurdijom, goričkim "gospodarima muha" bilo je raznoraznih uzoraka, neki od njih će ostvariti bogatu karijeru u institucijama maloljetničke resocijalizacije, neki će se odati društveno-političkom angažmanu, a neki će, pak, postati veliki režiseri, pa i vlasnici privatnih naselja i željezničkih stanica, na kojima putnicima neće mlatiti po glavi, nego po džepu, uzimajući im harač zvani "ekološka taksa" za prolazak kroz njihov privatni posjed, Ujedinjene Srpske Emirate.

Ostao je međutim u Emiru Kusturici, šeiku Ujedinjenih Srpskih Emirata taj atavistički, sitnodelinkventski impuls da zlostavlja, šamara, mlati ljude koji odlaze iz Sarajeva, ili dolaze u njega, ili, naprosto, ne žele "ni tamo, ni `vamo".

Veliki imam Ujedinjenih Srpskih Emirata

Neće mi to istorija kinematografije oprostiti, nema šanse: umjesto da se Emir Kusturica, mag filmske režije, čiji se svaki film očekuje "ko ozeb`o sunce", usredotoči na najmanje tri filmska projekta na kojima, po vlastitom priznanju rudarski radi, umjesto da brusi scenarije, bira lokacije, glumce i druge suradnike, sakuplja pare... on se bakće sa propalim lokalnim novinarom i njegovim kloaka-portalom "Slobodnom Bosnom". Još su manje šanse da mi halali povijest pozorišta, nema teorije: taman se Profesor Kusturica nameračio i naštelio da, napokon, poslije 7-8 godina i tri-četiri ugovora koja je potpisao u Italiji obavezujući se da se napokon prihvatiti režiranja pedstave "Na Drini Ćuprija", a ponovo mu pažnja, stvaralački nemir odlepršaše u pravcu iritantnog "hora sarajevskih pješaka".

U grčevitom je nestrpljenju i povijest moderne srpske književnosti: obećao joj je srpski književni hitmejker Kusturica (kojeg je za pola silikonskih prsa na sajmu knjiga prešišala Kija Kockar) internacionalnu poslasticu - roman o kineskoj mafiji na privremenom radu Francuskoj, pa da će na osnovu tog bestselera snimiti još uspješniji film; avaj, i taj književni spektakl mora pričekati dok se Profesor razračuna sa balkanskim novinarskim sitnežom, psihopatom Viktorom Ivančićem i alkoholičarom na dopustu, gore otpisanim Senadom Avdićem.

Cvili ovih dana po Cannesu Jim Jarmush dok njegov film otvara Filmski festival, suze roni Enki Bilal, član žirija, u behutu su Almodovar i Ken Loach, ucviljeni hodaju Maradona i njegov novi filmski biograf Asif Kapadija, svima isto pitanje lebdi na usnama a upitnik iznad glave: "Zašto Kuste nema među sa nama?" Eto nema, iskrsli mu, odnosno Iskra-snuli mu neki neodložni poslovi iz oblasti pljuvanja i razobličavanja novinarskog ološa po Hrvatskoj i crvljive medijske boranije po Sarajevu. Njemu već dulje vrijeme grane ne njišu (zlatne) palme, nego mu grane njišu Pale. Stara bosanska sevdalinka (srpskog autora Dragiše Nedovića) provučena kroz dim njegovog zabranjenog pušenja u Andrićgradu danas valjda glasi "Višegrade grade, gdje je moja droga".

Dok Pale njišu grane

Ali, tako u pravilu stoje stvari sa svim vrhunskim šibicarima: kuglica njihove genijalnosti nikada nije ondje gdje se svima, pa i njima samima čini da jeste, i zalud se truditi, pogađati gdje je zapravo ta kuglica. Takva pitanja i natucanja znatiželjnog pogađača po pravilu šibicarskog profita košta para, truda i samoponiženja.

Jednom mom poznaniku otužni Kusturicin sastav objavljen na zavičajnom (ruskom) portalu "Iskra" učinio se kao "stenogram moždanog udara". Meni se, pak, gradonačelnik Andrićgrada doima kao Radoš Bajić, seoska lola, filmaš i desetarački srpski domaćin obogaćen postmodernističkim reality tehnološkim novotarijama Željka Mitrovića, a sve sa higijensko-muzičkim navikama i afinitetima Ace Lukasa. Gradonačelnik Andrićgrada Kusturica je zapravo tri u jedan: Bajić plus Mitrović, plus Lukas.

"Tog (Viktora) Ivančića nervira pojava Andrićgrada, a to se sviđa Senadu Avdiću, uredniku portala 'Slobodna Bosna'", započinje svoju smušenu pisaniju, koja je na najboljem tragu dramaturgije kakvu su bivši i takozvani režiser upražnjavali u svojim novijim filmovima - neviđenom strovalom "Na mliječnom putu" i onom drugom dokumentarnom "Posljednji heroj" u kojem je jednim Muhicom ubio dva udarca - globalizam i producentski budžet.

Životni projekt Emira Kusturice (FOTO: Wikimedia/Vanilica)

Ta se dramaturgija u miljeu i jeziku junaka nekadašnje Kusturicine mahale okupljenih na sarajevskim željezničkim peronima zvala "brat, brata za guz fata", ili, ako vam je milije, "ništa- niščim". Člankom u "Iskri" Profesor se stilsko-poetski sasvim približava pjesničkom heroju beogradskih ulica Žiki Obretkoviću, čovjeku-pokretnom hepeningu i njegovoj himničnoj pjesmi "Zelena salata" - ljupkom bulažnjenju i montaži besmislica. To je kod rečenog uličnog umjetnika Obretkovića, ma koliko bilo sumanuto, djelovalo zavodljivo, autentično i uvjerljivo; kod prevejanih uličara poput Kusturice posrijedi je lajavo bulažnjenje, koje uvijek kada se ustanovi odsustvo misli, logike, on naziva magičnim realizmom.

"Taj Avdić predstavlja grupu poznatiju pod imenom 'hor mrtvih pješaka' u sarajevskom novinarstvu. To su oni tipovi koji kako zalaze u godine sve više liče na svoje babe nikako na majke pošto one ni suzu za njima ne bi pustile". Nema tog književnog eksperta, od Muharema Bazdulja do Mila Lompara (redovnih učesnika Kusturicinih reality književnih tribina poznatih kao "Lom-Parovi" u koje se nekim čudom još nisu telefonski uključili i podršku dali Deda Ratko i Dabić Raša) koji bi uspio iščeprkati mrvicu smisla u ovoj krečani misli i Profesorovog nepismenog pokušaja sarkazma. Kao što u njegovim filmovima lete mačke, ribe, escajg, stare žene i mlađe maloljetnice, tako mu u tekstovima letaju misli, padeži, zarezi, jednina i množina. Da li majke za nama "mrtvim pješacima" ne bi suzu pustile zbog toga što ("zalaskom u godine") "više ličimo na svoje babe", ili zato što smo mrtvi, to valjda zna objasniti samo Kusturica. Ako već ne zna, a ne zna, ašićare, gdje bi u rečenici trebalo turiti kakav zarez.

Inače, ako koga to zanima, nijedna moja nana nije bila baka, i niti jedna se nije prezivala Avdić. Tako se, Avdić, dakle, ako ćemo se već igrati ciničnog uma, prezivala baka Šeika od Srpskih Emirata - Kusturice. Što bi rekla ona prepjevana bošnjačko-identitetska ilahijica Dine Merlina: "Ja bih svjetlo zvao mrakom, a nanu zvao bakom, da te nije, Alija." Već sam negdje prije dosta vremena na Kusturicinu bezvezariju da za ovakvim kakav sam je "ni majka ne bi zaplakala", podsjetio Režisera na riječi njegove matere koju je "kako je zalazila u godine" do smrti razdirala antička dilema koju ju joj on za njenog života nije uvjerljivo otklonio: "Čiji si ti, sine?", pitanje koje je rođena mater postavljala sin-jedincu.

To je napisano u knjizi "Smrt je neprovjerena glasina". Nisam siguran da je čak i mater rođenu uspio ubijediti da je njen sin, ali sam siguran da je sirotu ženu, iskorijenjenu iz Sarajeva i naseljenu u Crnoj Gori sin - režiser držao u statusu u kojem je Miki Manojlović-Crni smjestio svoj "socijalni eksperiment" u filmu "Podzemlje", obmanjujući ih da rat još nije završio i da je rizično napustiti "podzemlje", jer se gore, iznad i dalje puca, gine, strijelja.

Emir Kusturica u "stenogramu moždanog udara", članku objavljenom u "Iskri" piše kako sam "jedva dočekao da u svoju novinarsku kloaku pusti(m) smrdljivi trag svog kolege (V.Ivančića, op., S.A.) koji svoju ličnu mržnju želi da predstavi kao sociološku istinu, a i mene stavi tamo gdje mi nije mjesto".

Na kraju se Kusturica nada da će njegovo pismo "Viktoru Ivančiću Avdićbaba izmasakrirati na svom portalu".

Na mliječnom Putinu

Uzalud Šeik Ujedinjenih Srpskih Emirata priželjkuje masakr nad njegovim "pismom", jer je posrijedi umobolan, kretenski tekst, tragični pokušaj oholog, pretencioznog huligana da bude duhovit i sarkastičan. Samo osoba koja je dobrovoljno izabrala da bude idiot, ili pak bestidni ignorant koji "straha nema, a guzici se ne boji", može dovoditi Viktora Ivančića u bilo kakvu vezu, čak literarno-fiktivnu sa ustaškim Poglavnikom Antom Pavelićem.

Dobar je i poželjan Viktor Ivančić bio za Emira Kusturicu i društvo u ćošku njegove višegradske arhitektonske papazjanije, dok je bio "urednik slavnog "Feral tribjuna", ali danas kada piše "pamflete... sa svojim sociološko-patološkim zapažanjima", koja "ostavljaju smrdljivi trag"... njemu je mjesto gdje i svim drugim Hrvatima - među izvođačima nedovršenih genocidnih radova NDH-a i njenog Poglavnika Pavelića. Niko podbogom ne može povjerovati u ovaj Kusturicin narativ osim šačice fanatiziranih hrvatskih nacionalista, takozvanih Kustaša, koje sa brdsko-planinskim srpskim režiserom više stvari spaja, nego što ih udaljava; ljubav prema ruskim novcima i Dodiku, s jedne i mržnja prema Bosni i Hercegovini snažnije ih integriše i mobiliše, nego što ih razjedinjuje ustaška spomen-ploča u Jasenovcu i fašistički teferiči u Bleiburgu.

Neće Kusturica pitati Dragana Čovića, ili Božu Ljubića dok koaliciono-jaranski seire u Čapljini (gdje je prema svjedočenju dvojice neovisnih izvora, Marka Perkovića Thompsona i Kusturicinog omiljenog povjesničara Viktora Novaka (autora knjige "Magnum Crimen) "klaonica bila, mnogo Srba Neretva nosila", neće dakle njih Kusturica pitati je li im se skoro javljao Poglavnik Ante iz unutrašnjosti Španjolske. Viktora Ivančića će, u svom malom, ali umnom tekstuljku (dakle maloumnom) serbez dovesti u izravnu korespondentsku vezu sa hrvatskim Čičom sa Bradine. 

 Kusturica u razgovoru s Putinom (FOTO: kremlin.ru)

Rad Viktora Ivančića kojeg Kusturica naziva "pamfletom smrdljvog traga" je, glavni tekst u veličanstvenoj monografiji "Iza sedam logora - od zločina kulture do kulture zločina" autora Viktora Ivančića, Nemanje Stjepanovića i nedavno preminulog fotografa Hrvoja Polana kako je navedeno u uvodnom tekstu na portalu "SB" koji je najavio izmaštano pismo ratnog zločinca Milana Lukića upućeno Emiru Kusturici iz ćuze u Estoniji.

Objavljivanjem dijelova ovog izuzetnog autorskog, izdavačkog, kulturološkog podviga grupe autora i izdavača željeli smo na portalu SB skrenuti pažnju našim čitateljima i što je moguće široj javnosti i podstaći im intelektualnu, moralnu znatiželju za ovim djelom. Ako je, kako je tvrdio Danilo Kiš, "pitanje logora najvažnije moralno pitanje 20. vijeka", onda je knjiga "Iza sedam logora..." koja se bavi bizarnom, ali nimalo slučajnom činjenicom da su nekadašnji domovi kulture iz SFRJ pretvoreni u najsvirepija mučilišta tokom ratova devedesetih, tu moralnu obavezu ispunila na neuporedivo superioran način u 21, vijeku.

Tome je maestralan doprinos dao Ivančićev briljantni esej koji se u tematskom krugu logorske literature, ponosno može svrstati u red sa djelima kakva je Kišova "Grobnica...", Štajnerova "7 hiljada dana u Sibiru", pa i najboljim stranicama Prima Levya, Elia Viesela... Ništa bolje od Kusturicinog Andrićgrada, nastalog na krvavoj ratnozločinačkoj ostavštini Milana Lukića, u monografiji "Iza sedam logora" nisu prošli ni drugi primjeri pretvaranja "kulture u torturu", odnosno "krvturu" kakvih je Ivančić pronašao i analizirao desetine, od "Lore" u njegovom splitskom susjedstvu, do Muzičke škole u Zenici, krvave mrlje i neizbrisive sramote na "oslobodilačkoj borbi bošnjačkog naroda". 

Uvažavao je i gotivio, vidimo, Kusturica angažman Viktora Ivančića, dok je ovaj kao urednik "slavnog Ferala" raščišćavao jame po Pakračkoj poljani, ukazivao na krvave ruke hrvatske političke elite koja se proslavila nad logorašima u Lori i babama u "Oluji". Ali, zapucali su srditi gromovi sa njegovog Emiratskog Panteona kada se od strane Ivančića, kako se govorilo nekad u Sarajevu, "zapucalo i oko njegovih, odnosno srpskih guzova". Ko može osporavati, problematizirati, pravljenje Andrićgrada u Višegradu, mjestu u kojem je cijeli jedan narod izgubio (živote) na Mostu da bi Kusturica profitirao na Ćupriji, (što je Sidran svojedobno uporedio sa pravljenjem Las Vegasa u Auschwitzu), osim ljudi koji su u t(r)ajnoj korespondenciji i dosluhu sa Antom Pavelićem?!

Višegrad, Čelopek i Omarska stara 

Kao što je nekada uvažavao Viktora Ivančića, (pa i Sidrana), danas Kusturica javno hvali Chrisa Hedgesa i njegovu knjigu "Trijumf spektakla, ili kraj pismenosti". O tome je prije dvadesetak dana govorio na pravoslavnoj tribini pod nazivom "Agape". Sve što je Kusturica kazao o Hedgesovoj profesionalnoj biografiji bilo je pogrešno, osim onoga što je bilo neistinito: Hedges nikad nije bio dopisnik BBC-ja, niti "nekih američkih televizija", kako je kazao sveznajući Profesor. Hedges je bio novinar "New York Timesa", jedan od najboljih i najnagrađivanijih koje je taj list imao posljednjih decenija. Bio je dopisnik NYT i iz Bosne i Hercegovine i kao malo koji njegov kolega uspio argumentirano i bezobzirno propustiti kroz šake i razljutiti sve tri vladajuće elite u njoj.

Dvije-tri godine nakon rata Chris Hedges je optužio Aliju i Bakira Izetbegovića da su od vlastitog naroda pokrali stotine miliona dolara stranih donacija. Izetbegovići su to teško primili i podnijeli, angažirali su američku advokatsku kancelariju da tuži "NYT", čijih im je 4-5 zaposlenika poslije dužeg terenskog rada u BiH savjetovalo da ne tuže američki medij jer za to nema osnove; samo će ih uvaliti u dodatne sudske troškove. Taj mudar savjet američki advokati i njihovi kooperanti u BiH naplatili su blizu milion i po maraka i to ne iz džepova navodno oklevetanih oca i sina Izetbegović, nego iz praznih novčanika poreskih obveznika.

Dakle, taj novinar Chris Hedges za čiju aktuelnu knjigu Kusturica tvrdi da donosi "potpuno poražavajuće i uznemirujuće zaključke" ("o odnosu čovjeka prema Svetom trojstvu i udaljavanju od njega") napisao je 1996. godine jednu od najpotresnijih reportaža iz Bosne i Hercegovine, iz Višegrada. "Milan Lukić simbolizira desetine srpskih vođa koji su se 'proslavili' u ratu u Bosni", piše Hedges u NYT i nastavlja "koji su pozivali na etnički čistu srpsku državu, koji su protjerali desetine hiljada muslimanskih porodica iz njihovih domova, koji su ubili hiljade drugih".

Nije mogao u to vrijeme, neposredno nakon uspostave mira, niko, pa ni Hedges, pretpostaviti da će ispod mosta na Drini gdje su neki od njegovih sugovornika slučajno preživjeli klanja, kroz manje od dvije decenije blještati morbidni Andrićgrad. 

"Naslijeđe koje su oni ostavili, mržnja, gubitak, bol... nešto je što će teško izbrisati mirovni proces... Od 14.500 muslimana koji su prije rata živjeli u Višegradu 3.000 je pobijeno, ili nestalo... Užički korpus JNA koji je stigao u Višegrad predao je svoje oružje Srbima i nije učinio ništa da zaštiti one koji nisu bili Srbi", napisao je dopisnik NYT nakon obilaska Višegrada 1996. godine. Ta užasna inventura masovnog, planiranog zločina nije bila "potpuno poražavajuća" za Emira Kusturicu, njega obeshrabruju Hedgesove apokaliptične najave "kraja pismenosti", "elektronske slike" i odnos pojedinca prema Svetom trojstvu"...

Ne zaslužuju, također, Kusturicinu pažnju, niti njegov spisateljski bijes, četnički koljači predvođeni njegovim zemljakom iz Bileće, vojvodom Slavkom Aleksićem koji je 3,5 godine neumorno sijao smrt po Sarajlijama sa Jevrejskog groblja. Takve serijske ubice je Kusturica u svom šatro humanističko-odbrambenom vapaju ("Evropo, moj grad gori!) u francuskom "Le Mondu" nazvao "bijesnim psima" iako je i iz hladovine Pariza svakom bilo jasno da su bijesni psi, nedužna i krotka i izlječiva pasmina, u poređenju sa ubicama Sarajeva, Višegrada, Srebrenice, Prijedora. Zanimljivo, ali ne i neočekivano da Kusturica, u svom tekstu u "Iskri", Milana Lukića čije mu je fiktivno pismo iz zatvora isporučio Ivančić, naziva "osobom osuđenom na doživotnu robiju zbog zločina počinjenih u Višegradu i njegovoj okolini".

Ivančić Kusturici diže pritisak, a ne Milan Lukić (SCREENSHOT: YouTube)

Kakav minuciozan izbor riječi! Dakle, nije Lukić ratni zločinac, nego osoba na izdržavanju doživotne kazne zbog tamo nekih zločina u Višegradu i njegovoj okolini. Četničko guslanje kao mobiliziranje za nova klanja, kao ni redovni izleti, parastosi i taktičko postrojavanje ruskih dobrovoljaca "na prepišaj hoda" od njegove neoklacističke skalamerije "Andrićgrada" dio su redovnog borbenog rituala ne slučajno u Višegradu i ne bezveze u komšiluku najpoznatijeg ruskog (plaćenog) dobrovoljca Emira Kusturice koji je sa svim tim četnicima, dobrovoljcima, guslarima manje-više na istom nacionalnom svetom zadatku.

Viktor Ivančič njemu pritisak diže, a ne Milan Lukić i njegovi ratni drugovi i ruski simpatizeri Lukićevih pokolja nad Bošnjacima koji se svako malo okupe u centru Višegrada da najave "drugo poluvrijeme" zločinačkog poduhvata.

Witold Gombrowicz, klasik poljske i evropske književnosti koji je najveći dio života proveo u emigraciji bio je zgranut, ali i zbunjen intelektualcima, piscima... koji su se prije i tokom Drugog svjetskog rata svrstavali uz nacističko-fašističke projekte i lidere. 

"Kako je moguće da toliko znanje vodi takvoj stranputici?", čudio se Gombrowicz. 

Na Drini Gazimestan

Emir Kusturica vjeruje da to što on radi nije stranputica, da njegovo višegradsko velikosrpsko vašarište ima ne samo svoju cijenu, nego i praktičnu, upotrebnu vrijednost, da sa svim tim arhitektonskim džidžama, crkvama, akademijama, popovima i nacionalnim bardovima lepe reči (Bećković, Bora Čorba…) čini neprocjenjivu (ali naplativu) korist "srpskoj stvari", poglavito procesu i funkciji izgradnje novog srpskog mita. Mita koji bi bio supstitucija za onaj izjađali od upotrebe Kosovski mit i koji će biti djelotvoran i vidljiv u času kada neko (Vučić, ko bi drugi?") izvoli saopćiti da je "Kosovo izgubljeno", što je srpski predsjednik kazao jučer-prekjučer, a prihvatio, po svemu sudeći, mnogo ranije.

Ivan Čolović, beogradski sociolog i kulturni antropolog ovakav scenarij je tačno i precizno anticipirao i skicirao prije više od tri godine u nezaobilaznoj knjizi "Smrt na Kosovu polju". U završnoj raspravi, kojoj je dao naslov "Kosovo se seli u Bosnu", Čolović piše: "Od pre nekoliko godina isprobava se novi lek za izlazak iz krize za ozdravljenje kosovskog mita. Glavno mesto njegovog kulta izmešteno je sa Kosova i premešteno u Istočnu Bosnu, u gradić Višegrad." Čolović dalje piše kako osnovna namjena kompleksa "Andrićgrad" nije čuvanje sjećanja na Andrića, "nego služenje kultu Kosova". Uslijed promijenjenih okolnosti na Kosovu, piše on, "Višegrad je pogodnije mesto za svesrpske poltičko-verske proslave Vidovdana, nego što je danas Gazimestan". Pored toga, zaključuje autor "Smrti na Kosovu polju", "optimistične poruke o uspesima borbe za svesrspke interese, više ne zvuče uverljivo kada se upućuju sa Gazimestana". 

"Dolazeći danas u Banja Luku, uvjerio sam se da Republika Srpska vrlo lijepo stoji Ivi Andriću", kazao je Emir Kusturica prije nekoliko godina na svečanosti kojim je obilježavana godišnjica rođenja Nobelovca iz Travnika. To je najteža optužba izgovorena na Andrićev račun i pravi melem za uši i opijum duše bošnjačkih nacionalista, mrzitelja i progonitelja tog pisca. Emiru Kusturici, ipak, bolje stoji Milan Lukić, nego Ivo Andrić. Da je Andrić htio sebi napraviti spomen-grad na Drini, mogao je bez problema to učiniti o vlastitom trošku: pola miliona dolara koje je 1961. poklonio razvoju bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, otprilike je ista količina novca, 20-ak miliona "ovih para" koliko je Kusturica zagrabio iz budžetskih hazni u Banja Luci i Beogradu za svoj neoklasicistički Andrićmestan, središte jednog od Emirata koje je načičkao na obje strane Drine.

Lupiga.Com via Slobodna Bosna

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd/kremlin.ru