Gary Gutting, bloger New York Timesa intervjuirao je Nancy Fraser, profesoricu filozofije i političkih znanosti na The New School u New Yorku. Autorica je knjige "Fortunes of Feminism: From State-Managed Capitalism to Neoliberal Crisis".

Zašto reagiranje na feminističke zahtjeve ne može biti shvaćeno kao jedan veliki korak u ispravljanju društvenih i ekonomskih nepravdi našeg kapitalističkog društva, umjesto fundamentalne transformacije čitavog sustava?

- Zasigurno to možemo i tako gledati. Ali, pitam se – unapređuje li današnji feminizam doista taj proces? Meni se čini da je mainstream feminizam našeg doba prihvatio pristup da nije moguće postići pravdu čak ni za žene, a kamoli za bilo koga drugoga. Problem je u tome što je takav feminizam fokusiran na ohrabrivanje obrazovanih žena iz srednje klase da se "prilagode/uklope" ("lean in") i "probiju stakleni strop" – drugim riječima, da se penju po korporativnim ljestvama. U tom slučaju, dobrobiti mogu imati samo žene iz profesionalno-menadžerske klase. Bez strukturalnih promjena u kapitalističkom društvu, te žene mogu profitirati samo prilagođavanjem drugima – prepuštajući svoj skrbnički i kućanski rad slabo plaćenim, prekarnim radnicama, koje su najčešće nebjelkinje i/ili imigrantkinje. Dakle, to nije i ne može biti feminizam za sve žene!

Ali, to nije sve. Mainstream feminizam je usvojio usko, tržišno-orijentirano poimanje ravnopravnosti, koje se lijepo uklapa u prevladavajuće neoliberalno i korporativno gledište. Tako da ima tendenciju prijanjanja uz posebno predatorski oblik kapitalizma, onaj pod motom "pobjednicima sve" koji hrani investitore kanibalizacijom životnih standarda svih drugih. Još gore, ovakav feminizam "hrani" alibi tih predatora. Liberalni feminizam sve više doprinosi karizmi, auri emancipacije, iz koje neoliberalizam izvlači legitimitet za svoju nepreglednu, sve veću redistribuciju bogatstva.

Možete li navesti neke konkretne primjere kako mainstream feminizam doprinosi kapitalističkoj eksploataciji?

- Naravno. Sedamdesetih godina, feministkinje su stvorile moćnu kritiku postratnog kulturalnog ideala poznatog kao "obiteljska plaća". Taj je ideal podrazumijevao kako bi žene trebale biti domaćice na puno radno vrijeme, a isključivo (ili barem u osnovi) njihovi muževi bi trebali biti "hranitelji" obitelji koji zarađuju dovoljno da mogu uzdržavati cijelo kućanstvo. Naravno, samo je mali dio američkih obitelji mogao postići taj ideal. No, to je bilo izuzetno popularno u fazi kapitalizma koja se temeljila na masovnoj tvorničkoj proizvodnji i relativno dobro plaćenom sindikalnom radu za (posebno bijele) muškarce. Međutim, sve se promijenilo s erupcijom feminizma drugog vala koji je odbacio koncept obiteljske plaće kao seksistički stup muške dominacije i ženske ovisnosti. U toj fazi, pokret je još uvijek imao antikapitalističku etiku Nove ljevice. Njegova kritika nije bila usmjerena na vrednovanje plaćenog rada, a još manje na kritiku neplaćenog kućanskog/skrbničkog rada. Naprotiv, feministkinje tog razdoblja su osporavale androcentrizam društva koje je davalo prednost "profitu nad ljudima", ekonomskoj proizvodnji nad humanom i društvenom reprodukcijom. Željele su transformirati dubinske strukture sustava i vrijednosti – djelomično izmještanjem plaćenog rada iz središta i vrednovanjem neplaćenih djelatnosti, posebno društveno neophodnog skrbničkog rada koji su obavljale žene.

Cijeli prijevod intervjua možete pronaći na stranicama portala libela.org.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:wikipedia.org